Jer oni se retko kad brane i bune. Uglavnom ćutke pređu preko svega. Napadali su ih do sada mnogi, od pojedinaca, preko političkih partija , raznih institucija, pa sve do medija, i ja sam lično. Neretko smo to radili sa debelim razlogom. Ali ovaj put napadnuti su stvarno bez i jednog jedinog razloga, i to od strane potpredsednice Vlade Zorane Mihajlović.

Da apsurd bude veći, ministarka se obrušila na Crkvu samo deset dana nakon što je od te iste Crkve nagrađena Ordenom Svetog Simeona Mirotočivog.

Optužila je ministarka poglavara SPC i Crkvu da svojim izjavama vrše pritisak na predsednika Vučića po pitanju dijaloga o Kosovu, a realnost je mnogo drugačija. Svedok sam da smo mi novinari “kleštima iz usta izvlačili reči patrijarhu” o ovoj temi, o episkopima da i ne govorim. Jedva da je za ova dva meseca, koliko se o dijlaogu uopšte i govori, patrijarh izustio nekoliko rečenica, i to su uglavnom bila opšta mesta.

Ali ministarki je to iz samo njoj znanih razloga mnogo zasmetalo. Nije joj, gle čuda, zasmetalo što nema političara i nevladine i svake druge organizacije koji se po tom pitanju nisu izjašnjavali i pričali sve što im padne na pamet. S razlogom su se episkopi razbesneli i našli uvređenim, neki su čak predlagali i da joj se oduzme orden, ali patrijarh je ipak odlučio da joj, ako sam dobro razumela, oprosti.

- Neka, pustite, svako priča šta mu dođe, pa tako i ona, naveo je poglavar SPC kometarišući njen napad. Time je sve rečeno...