Međutim, događaji u zemlji Srbiji mi jednostavno nisu dozvolili da to učinim. Ivica Dačić, šef diplomatije Srbije i lider socijalista, čovek koji je raspevan u svakoj prilici, ponovo je pokazao svoje pevačko umeće, i to ni manje ni više nego pred turskim predsednikom. Neću ovde komentarisati Erdoganovu posetu Srbiji; više ću se pozabaviti srpskom diplomatijom i pristupom koji ona zauzima.

Da sam na Erdoganovom mestu, a da mi ministar spoljnih poslova peva „Osman-agu“, mislio bih da me domaćini zavitlavaju i da se sprdaju sa mnom. Originalni tekst je, naime, prilično bizaran: govori o agi kom se ne može verovati, koji obasipa devojku komplimentima, pominjući usput lepe obrve, ali i „dobre butkice“ (o čemu je, ako je verovati njegovim petooktobarskim saborcima, govorio i Velimir Ilić opisujući svoju spremnost na žrtvovanje prema Medlin Olbrajt) i svašta još. Mislim da je potpuno skandalozno pevati tako nešto na večeri predsedničkog nivoa.

Ako je Dačiću već toliko bilo do pevanja na turskom, a zaista ne mislim da je tako nešto bilo potrebno, mnogo je drugih pesama mogao da izabere, umesto što je sebe stavio u isti koš sa turskim verzijama Mice Trofrtaljke i Mašinke Lukić (ako niste upoznati sa njihovim opusom, potražite na internetu).

Dakle, prvo pitanje za Ivicu Dačića je: da li se konsultovao sa bilo kojim stručnim licem pre izbora pesme koju će da peva, ako je već morao i hteo da peva na turskom?
Drugo suštinsko pitanje, iz profesionalnog ugla, jeste: kakvu poruku šaljemo u svet našom diplomatijom? Kakvi su nam kadrovi i koliko poznaju one prema kojima predstavljaju Srbiju? Šta uopšte radimo, imamo li ikakvu strategiju, i šta naša diplomatija može da ponudi? Da li je oslanjanje na rakiju, muziku, lepe žene, provod i ćevapčiće realni domet i strateško uporište srpske diplomatije? Navedene „tačke oslonca“ ne daju osnova za snažno lobiranje, a Srbiju čekaju veoma teške utakmice i mnogo diplomatskog rada, pre svega u vezi sa Kosovom i Metohijom, ali i na drugim pitanja. Ko može ozbiljno da shvati raspevanog veseljaka i šta, osim ličnih simpatija, nesumnjivo vispreni Ivica Dačić može da obeća svojim kolegama na ministarskom nivou, a da oni to dožive kao reč odgovornog državnika?

Ivica Dačić svojom neposrednošću i direktnošću ume da gradi dobre odnose s ljudima i to svi znaju. „Gratis raspevavanje“ od šefa diplomatije Srbije može biti dobar dodatak diplomatskim aktivnostima, ali može i da bude i te kako kontraproduktivno. Blamaža na ovom nivou, u međunarodnim komunikacijama, jednaka je blamaži čitave države, jer svaki diplomata, a pogotovo ministar, svakim svojim gestom reprezentuje državu. Gledajući reakcije, nisam uveren da je Dačićeva solo tačka ikoga impresionirala ili ma kako doprinela da imidž Srbije bude bar za nijansu bolji. Nisam siguran, nakon svega, ni da resorno ministarstvo ima jasnu strategiju nastupa Srbije i lobiranja u svetu.

Stavite prst na čelo, bolje se pripremajte i budite više državnici, a manje zabavljači, krajnje je vreme.