Lep sunčan dan. Miholjsko leto. Retko jedem kokice, ali dobih napad potrebe za solju.

Ispred mene u redu mama sa dvoje dece školskog uzrasta. Smišljaju se koje će. Vidim da će to potrajati.

- Mogu li pre vas dok se vi smislite koje ćete?

Žena od svojih 35 godina se okreće u stranu i konstatuje da sam seljanka.

- Od ovih seljaka ne može da se živi...
- Je l‘ vi to meni nešto kažete? - pitam ne verujući da neko mrmlja o meni u mom prisustvu.
- Ne, ne, ništa...

Kako se okrenuh, opet čujem:

- Džabe bilo skupe garderobe, kad je to Ibarska magistrala.

Pošto prodavačica kokica nimalo ne žuri, zabava može da počne.

- Vi biste se, gospođo, svađali pred decom zbog šake kokica, ako sam dobro shvatila? A lepo sam vas pitala...
- Glagol „smišljati“ ne postoji! Samo da znate! I džabe vam sve kad ste nepismeni.
- Aaaaaa, kontam, gospođo, šta je posredi! Vi ste jako nesrećni, zapravo. Ali evo, ja ću vam oprostiti sve što izrekoste. I pobeći ću što pre, jer je nesreća zarazna.

Otrčavam sa svojim kokicama kao oparena, praćena ljutitim: „A vi ste debeli!”

Na stranu sve. I nek sam nepismena seljanka sa Ibarske, i to je za ljude, neko mora da bude i seljak, i nepismen, i da živi van grada. Al’ gde nađe da sam debela?

Sad, kad se pretapam u teretani?

I onda skontah da svako daje ono što ima u sebi.

Ne mogu ja da se smišljam i budem nepismena toliko koliko je toj ženi bilo potrebno da joj neko bude kriv za sve.