Zašto? To je pitanje na koje trenutno ni najveći umovi sveta ne mogu da daju odgovor.

Dok građani, vernici i nevernici masovno dolaze na njegov grob tražeći spasenje i verujući da ih molitva na tom mestu može izlečiti, crkvenim velikodostojnicima još nešto smeta i traže dlaku u jajetu, a sve kako bi odložili imenovanje Pavla za svetitelja.

Možda pojedinim crkvenim glavešinama današnjice, koji na bogosluženje dolaze skromno i u zatamljenim „audijima“, džipovima i sa zlatnim lancima smeta to što je počivši patrijarh Pavle često išao tramvajem, peške i bez telohranitelja i pratnje.

Možda je Pavlov greh i to što je u toj šetnji, gle čuda, umeo da zastane i da porazgovara sa običnim narodom, da čuje njegov glas i onako spontano nasred beogradskih ulica blagoslovi i prekrsti prolaznike koji su mu uzvraćali ljubljenjem ruke i blaženim osmehom?

Koliko je patrijarh Pavle značio srpskom narodu u najgorem vremenu, dokaz je i kolona naroda koja je došla da ga isprati na večni počinak i činjenica da isti taj srpski narod njegove slike drži pored ikone i kandila.

Zaista je pravo pitanje šta se čeka sa proglašenjem patrijarha Pavla za svetitelja? Zar je toliko „audi“ i BMW lobi jak u SPC, pa se to pitanje stalno odlaže?

Bilo kako bilo niko, nikada mi neće oduzeti pravo da svojoj deci danas, a sutra unucima pričam da sam živeo u vreme kada je beogradskom kaldrmom hodao veliki svetac, Njegova svetost patrijarh srpski Pavle.