Priča o Subotici vodi nas u rani srednji vek, vreme kada se iz Karpata vadila so i tovarila na barže koje su se Tisom spuštale do Segedina. Pošto je smeštena na putu ka zapadu, karavani su se upravo u njoj zaustavljali.

Preživevši tatarska osvajanja, a posle proterivanje Turaka na jug, Subotica je počela da se razvija, što je privuklo zanatlije, trgovce i Jevreje. Dolaskom železnice u grad naglo počinju da se izvoze prehrambeni proizvodi, a u to vreme nastaje i Gradska kuća, koja uz Sinagogu i Rajhlovu palatu čini gradsko jezgro.

Reč je o top-tri gradske atrakcije, urađene u stilu secesije, zbog koje stranci hrle na sever Srbije. Najbrojniji su stranci iz regiona, a ima i Mađara, Italijana, Nemaca i Norvežana, koje u ovaj srpski grad mahom dovodi dentalni turizam. Kako su nam rekli, dođu ovde da poprave zube, pa ostanu po nekoliko dana, čemu se lokalci veoma raduju.

 

 

Sinagoga je simbol grada. Projektovana je sa željom da bude hram palata, koja će krasiti grad i naglasiti važnost jevrejske zajednice u Subotici. Njena izgradnja završena je 1902, po projektima dvojice peštanskih arhitekata. Nekada je mogla da primi 850 vernika u parteru i 550 na galeriji, a raspored sedenja bio je unapred utvrđen - muškarci su bili dole, a žene gore.

Trenutno se rekonstruiše, pa će joj nakon završenih radova kapacitet biti malo smanjen, ali će se dobiti na komforu. Ako ste u Subotici, ne možete a da ne primetite Rajhlovu palatu. Reč je o jedinoj privatnoj kući koja je ostala netaknuta i grandiozna, a već pola veka u njoj se nalazi Savremena galerija Subotice. Nekada je pripadala apatinskom arhitekti Ferencu Rajhlu, koji je sa porodicom u njoj živeo četiri godine.

U ovom gradu uživaćete svim čulima, u dobrim vinima (poput onih iz vinarije Brindza) i gurmanlucima nastalima mešanjem mađarske, turske, srpske i nemačke kuhinje. Prednjače gulaši, paprikaši i riblja čorba.

Nedeljom prepodne može da vam se dogodi, kao što je bio slučaj sa nama, da u centru naletite na raspoloženog Zvonka Bogdana, ali ako oko podne vidite da na ulicama nema nikoga, znajte da je za to kriv porodični ručak, do kojeg Subotičani i danas drže. Na stolu su obavezni pileća supa, krompir i pečeno pile, posle kojih se ukućani slade, uglavnom, rezancima sa makom.

„Majkin salaš” po bakinom receptu

U ovom kraju Srbije baku zovu „majkom“, pa tako ako salaš dobije ime po „majci“, odnosno „baki“, znate da na njemu možete da očekujete toplu, domaćinsku atmosferu i mirise „majkine“ kuhinje. „Majkin salaš“ predstavlja stvaran beg od gradske vreve. Na samom salašu, osim netaknutih i autentičnih prostorija, bez kojih je nekada bilo nezamislivo ovakvo domaćinstvo, nalaze se i sadržaji interesantni deci, ribnjak na kojem možete da pecate, kao i ostrvce do kojeg dolazite skelom, pa boravak ovde može da se pretvori u nezaboravnu avanturu začinjenu dobrom gastronomijom.

 

Prve Olimpijske igre na Paliću

 

Palićko jezero nadomak Subotice, koje je progalešno i banjom, odiše mirom i tišinom. Krasi ga veliki park u kojem se nalazi i istoimeni hotel, a oko njega su brojni su salaši i vinarije. Za najmlađe je tu i zoološki vrt. Ko hoće uveče da se provede, tu je „Riblja čarda“, gde, između ostalog, možete probati i riblje čvarke. Na Paliću se i danas održavaju brojne manifestacije, a baš je ovde svestrani industrijalac Lajoš Vermeš krajem 19. veka organizovao prve palićke Olimpijske igre.