Učitelji po đacima šalju roditeljima delove Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja i to “samo” pet članova koji se odnose na odgovornost roditelja i učenika, diskriminaciju, nasilje i kazne za roditelje - od 5.000 do 100.000 dinara.

Jedna od majki pokazala nam je šta je dobila iz škole, silno se čudila i nervirala, jer joj je jasno da je to ponovo pucanj u prazno kada je o vršnjačkom nasilju reč.

Isto je i za Mladena Šarčevića, ministra prosvete, koji je rekao da je to nije način i da je “van pameti” da se roditeljima šalje zakon.

Pošto i sama imam dete u školi, htela sam u praksi da vidim da li će razumeti šta mu budem pročitala. Našla sam te članove Zakona i počela. Prvo me je dete gledalo kao da sam poludela. “Šta je staratelj?” “Osoba koja čuva dete”. “A, zašto ona čuva dete, a ne njegovi roditelji?” “Zato što možda nema roditelje! Ili je dete u hraniteljskoj porodici ili u domu.” “Kako? Zar roditelji tek tako ostavljaju decu?”

Ređalo se stotinu “zašto”, a pročitala samo prvu rečenicu. Onda sam rešila da ga ne gnjavim. Ponovila sam mu ono što već zna: “Ne smeš da se rugaš drugarima, guraš ih, lomiš školski nameštaj, tučeš ih jer će ti majka i otac plaćati kazne ili otići u zatvor!” “Dobro”, odgovori mi dete i ode da se igra.

Dakle, shvatili ste. Ako je uloga papira da spreče premlaćivanje, ruganje, ubadanje noževima, ismejavanje i sve druge horore, onda to uopšte ne funkcioniše! Ako brzo ne smislimo nešto pametnije, ostaje nam da se zahvaljujemo svevišnjem što nam se dete taj dan vratilo čitavo iz škole!