Kažu ljudi: „Pa događalo se to i ranije“. Ja, vala, ne pamtim. Rasla sam u ono „najgore“ vreme, ali se nismo ubadali noževima. Svi mangupi moje generacije su i dalje tu, žene se, prave decu, vode mirne živote. Često ih vidim kako piju kafu sa onima sa kojima su se lemali pre 15 godina. Sećam se i drame zbog razbijene arkade. Pa to su bile kazne, roditelji su sastančili, pedagozi nas saslušavali, direktori pisali ukore kao čestitke. Nije nam više palo na pamet da se popreko pogledamo, a kamoli da zakazujemo obračune. Vrhunac naše ludosti pre i posle tog pesničenja bilo je skrivanje iza škole tokom odmora i mahnito uvlačenje dima cigareta, od kojih nam se vrtelo u glavi. Koji crni noževi?

Zbog toga ludim kada čujem da neko kaže da je to što nam se deca ubijaju normalno. Čekajte, zar svemu u Srbiji mora da se da „nota rijalitija“ da bismo to shvatili kao nešto nenormalno i ujedinjeni reagovali da to sprečimo? Zar nam nije dosta prebijanja dece, maltretiranja po školama, otmica? Je l’ treba da izudaraju sina neke pevačice ili političara da bi to narodu, a ne nama medijima, bila vest? Da bi se roditelji osvestili, a država reagovala? Evo, ja sam na izvoru informacija i tvrdim da za sve ove godine koliko radim u medijima nisam objavila ovoliko vesti o vršnjačkom nasilju koliko u poslednjih godinu dana. Roditelji, osvestite se! Proveravajte šta vam deca rade. Nastavnici, ukoravajte problematične! Državo, strogo kažnjavaj batinaše i ubice. Spasimo decu pre nego što bude kasno.