Međutim, kao da je hladni talas u Srbiji otupeo oštricu političke scene. Istina, na dotičnoj sceni svake bogovetne sedmice pojavi se neka nova glupost. Tako su prethodnih dana visoki funkcioneri jedne minorne opozicione stranke svoje nastupe na društvenim mrežama začinjavali porno-filmovima, dok su neki drugi, verovatno pritisnuti problemima da skupe potpise za lokalne izbore u nekoliko opština, odlučili da na istim ne učestvuju, obrazlažući svoju odluku drugim razlozima.

Pošto mi i obrazovanje, i peta decenija koju trošim, i dosadašnja profesionalna dostignuća daju za pravo da sebe smatram ozbiljnim čovekom, neću trošiti vreme na analizu porno-strasti aktera na političkoj sceni, kao ni na suicidne poteze opozicije. Hajde da govorimo o smislenim i značajnim stvarima.

Za mene je apsolutna tema nedelje činjenica da se srpsko kolo, od pre nekoliko dana, nalazi na Uneskovoj listi nematerijalnog kulturnog nasleđa. Uvrštavanje srpskog kola u svetsko kulturno nasleđe je veoma, veoma važno. Srpska kultura i tradicija dobile su globalno priznanje i prepoznavanje i to je velika stvar za našu državu i naš narod. Istovremeno, dobili smo priliku da se na lep način predstavimo u najvišim svetskim forumima, što je za svako poštovanje.

Zanimljivo je proučiti i kako se došlo do toga da prijava bude uspešno prihvaćena. Najpre, na pripremi su, zajedno sa predstavnicima Ministarstva kulture, radili oni koji tematiku zaista poznaju do detalja: Nacionalni ansambl „Kolo“, Etnografski muzej, Fakultet muzičke umetnosti, specijalizovane organizacije. Angažovanje stručnih ljudi, uz podršku koju su za svoj rad dobili, rezultiralo je uspehom. Čestitam stoga ministru kulture (i svom bivšem šefu – radili smo zajedno pre više od jedne decenije i taj period mi je ostao u izvanrednom sećanju) Vladanu Vukosavljeviću i čitavom timu na prepoznavanju kako treba raditi i na ovom istorijski važnom dostignuću.

Nažalost, i kako to neretko biva u Srbiji, ovaj momenat ostao je u senci različitih rijaliti zvezda i zvezdica, skupštinskih prozivki i prepucavanja, dnevnopolitičkih igrarija, pa i gorepomenutih porno-političkih skandala. Ne razumem razloge za tako nešto: kolo je naše i treba da se ponosimo njime. Ono je deo srpske tradicije i treba da budemo ponosni što ga čitav svet prepoznaje kao deo kulturne baštine. Pokažimo kolo svetu, ali ga naučimo i sami: svako dete treba da nauči da igra kolo, da poštuje i poznaje ono što je utkano u srž svakog od nas. Nije sramota znati svoje običaje, kulturu, igre i pesme. Naprotiv: duhom siromašan je onaj koji ih ne poznaje, a obogaljen onaj koji ih se stidi.
Još jedna molba na kraju, iz ugla bivšeg kudovca koji je prelepe godine odrastanja i studiranja proveo svirajući u kragujevačkom „Abraševiću“ i beogradskom „Krsmancu“: povedimo malo računa o kulturno-umetničkim društvima. To su centri u kojima se tradicionalna pesma i igra neguju i čuvaju.

Da nije bilo njih, pitanje je da li bi se u ovim naopakim vremenima kulturna baština sačuvala i održala. Neka se nađe koji redak medijskog prostora i za njihov rad, probleme i uspehe – nije čitava Srbija postala kao Stanija. Ili se barem nadam da nije.