Čekaonica Doma zdravlja “Palilula” na levoj obali Dunava. Nedelja, 31. decembar, četiri po podne. Ekipa "Alo!” na radnom zadatku. Istražujemo da li ima gužvi u čekaonicama beogradskih domova zdravlja. Nekoliko pacijenata čeka da ih lekar primi. Jednu gospođu je ujeo pas. Naravno, niko neće da se slika za novine, niti da kaže ime. Uglas komentarišu da bi najradije sada “umesto što su ovde, spremali Novu godinu”.

Među njima i starija gospođa. Sedi na stolici. Razliveno crvenilo po obrazima, zabrinut pogled. Skupila se u onoj stolici. Upire pogled u ekipu “Alo!” ne shvatajući zbog čega smo tu.

- Kaži, dete - prenula se iz svojih misli. Otkriva da joj je loše od prošle večeri. Povraća non - stop, boli je grlo, malaksala je. Ima veoma visok pritisak. Već je bila u ordinaciji.

- Doktorka mi je izmerila pritisak - 220/180. Dala mi je tabletu da “pogrickam” i rekla da sedim u čekaonici pola sata, pa treba opet da uđem. A kako da čekam, kad je Nova godina?! Sin je jutros otišao na posao. Mislila sam da nam spremim sve po redu - špikovani vrat, prebranac, nekoliko vrsta salata, kolače i tortu. Verujte mi, sad kad dođem kući nećemo imati ništa od toga - priča ona, a jedna suza joj se kotrlja niz obraz.

- Šta ću sad za hranu? Evo, već je šest po podne. Ne mogu sama u nabavku. Žao mi sina. Doći će i njegova devojka - jada se ona.

Čuda su moguća

Ekipa “Alo!” pozvala je juče sina gospođe da proveri kako je ona i kako im je prošla Nova godina. Tražili smo da je čujemo.

- Ko? Zdravo dete! Srećna ti Nova godina! Iako sam to veče provela u krevetu, osećala sam se dobro. Sin i njegova devojka bili su uz mene. Prethodno su kupili puno hrane. Bilo je i kolača, baš kao da sam sama spremala. Ustala sam u ponoć da popijem čaj i čestitam deci Novu godinu. Jela sam malo sa njima. Danas mi je već mnogo bolje. Hvala vam! Na svemu. Čuda su ipak moguća - ispričala nam je ona.

Ekipa “Alo!” zamolila je gospođu za broj telefona njenog sina.

Nećkala se, ali je dala.

Izašli smo u hodnik i okrenuli broj.

Javio se dečko silno iznenađen što ga zovemo.

Ispričasmo mu pažljivo gde smo i s kim i koji je najveći majčin problem.

- Hvala vam puno što ste me zvali! Kakva hrana! Neka ide kući i legne, a moja devojka i ja donećemo sve što je ona zamislila - reče nam taj mladić zahvaljujući se još mnogo puta.

Otkrili smo gospođi šta joj sin sprema, a ona nas uze za ruke:

- Deco, srećna vam 2018. godina i da da Bog da je nikad ne čekate ovako kao što sam ja danas.