Pravljenjem raznih predmeta za zaštitu od loše energije ili pak amajlija za pokretanje dobre, „stručnjaci” iz ovih oblasti „pomažu” zainteresovanima i za tu uslugu uzimaju lepu nadoknadu. Iako, naravno, ništa od toga nije legalno, ti ljudi ipak neometano rade svoj posao i, nažalost, pronalaze žrtve. Nekada se, međutim, u Beogradu zbog vračanja gubila glava.

Tako je Radojka Ivanović, koja je stanovala na Bulevaru kralja Aleksandra 42, krajem pretprošlog veka, zbog svojih aktivnosti dospela iza rešetaka. U svom izveštaju od 11. februara 1898. upućenom Risti Bademliću, upravniku grada Beograda, Anto M. Ljotić navodi svoju sumnju u nelegalnu delatnost Radojke Ivanović, uz spisak zaplenjenih stvari u njenom stanu. Evo dela tog izveštaja iz Istorijskog arhiva Beograda:

“Gospodine upravniče,

Čast mi je dostaviti vam sledeće: doznao sam da od izvesnog vremena Radojka, žena Cvetka Ivanovića, kovača, sa stanom u ulici Kralja Aleksandra br. 42, upražnjava vračanje i gatanje kao zanat i na taj način čini razne prevare prema mnogobrojnom građanstvu koje posvednevno kod nje dolazi. To me je pobudilo da danas odredim naročitog činovnika, koji je, sa rešenjem u ruci, otišao u stan pomenute Radojke i u njemu izvršio pretres. Činjenim pretresom nađene su kod nje razne stvari u tečnom i u čvrstom stanju, kao i razni medikamenti. Sve su sumnjive stvari oduzete, a one koje po izgledu svome porađaju sumnju da su otrovne, poslate su na hemijsku i mikroskopsku analizu.

Odgovorna i za smrt

Prevareni klijenti su često dolazili po svoj novac, jer im, kako se navodi u spisima „vradžbina nije povoljno ispala”.

„Posle nekog vremena dolazi iz Bugarske u Beograd iz Sofije jedna gospoja i traži njen adićar što joj je za vračaranje dala, teškom mukom i s pretnjom da će je vlašću javiti; mislim da je njen pomagač savetovao da ženi od poveće vrednosti stvari natrag da”, navodi se u spisima. Gore od prevara je činjenica da je Radojka bila odgovorna i za smrt trudnice.

„Žena nekoga činovnika ovdašnjeg sa stanom u Poštanskoj ulici sa imenom Lenka bila je u drugom stanju pre tri-četiri meseca; tu se Radojka opet našla i dala ženi šta je znala da pobaci. Drugi ili treći dan, žena umre”, piše u spisima.

Da bih vam, gospodine upravniče, što bolje predstavio ovu žalosnu pojavu, koja bi, da nije ugušena na vreme, imala vrlo zle posledice za narod kako u pogledu materijalnom, tako, još više, moralnom, ja ću vas učiniti mogućnim da imate pred očima pregled sviju nađenih stvari sledećih: jedna svilena marama u kojoj se nalazi razno korenje od raznih trava, jedan prljav obojak, jedan ušiven pramen ženske kose - kratak, jedan mali zavežljaj, u kome se nalazi pamuk uvaljan u mast iz čovečijih ušiju, jedno maramče sa perlama, jedan suv riblji rep, četiri špila raznih manjih i većih karata, jedna kutija riblje masti, razno sitno kamenje i kosti, dva kostura - lobanje nekih životinja, jedan kotur voštane sveće, tri razna ključića, razni konci, jedan slepi suvi miš u kutijici, jedna kutija sa crnom zemljom, jedna amajlija ušivena, dva učkura od gaća, jedna hartija u kojoj ima ženska kosa i druge stvari za vradžbinu, jedna blehana kutija sa dva jaja i raznim sitnim kamenjem i travama, jedna flaša od 1.000 grama neke crne tečnosti, jedna fotografija mrtve stare žene naslonjene na zid i umotane u beo plašt...”

Na kraju spiska, Anto Ljotić navodi da su sve te stvari služile Radojki „kao oruđe u njenom zanatu”, kao i to da će sa vračarom postupiti strogo po zakonu.

U vreme Radojke Ivanović, Bulevar kralja Aleksandra nosio je isto ime, a da li je broj 42 bio na mestu gde i sada ne znamo... Stanari se nadaju da nije!