Kladionice i kockarnice niču na svakom ćošku. Nažalost, najviše u neposrednoj blizini škola. Ukoliko imate priliku da prođete pored neke, pogledajte i videćete da unutra sede uglavnom mladi ljudi. U Beogradu čak 95 odsto zavisnika od kocke prvi tiket ispuni još u osnovnoj školi, sa 13-14 godina, pokazuje statistika iz SOS centra za lečenje i odvikavanje od kockanja.

Mladi Beograđanin (25), patološki kockar, koji je još na lečenju, otvorio je dušu za „Alo!“ i ispričao kako mu je kocka uništila život i sigurnu fudbalsku karijeru.

- Prvi tiket ispunio sam još u osnovnoj školi. U početku sam gubio po 100-200 dinara. Problem je nastao kad sam sa svega 500 dinara dobio 14.000 dinara za svega 10 minuta - počinje svoju ispovest Beograđanin.

Prema njegovim rečima, to se dogodilo u drugom razredu srednje škole, kada je svratio u kladionicu sa prijateljima samo da razmeni evre da bi imao za izlazak u grad.

- Drug sa kojim sam ušao u kladionicu već je neko vreme dobijao na ruletu. Pomislio sam – hajde, samo nekoliko minuta i idemo napolje. Kada sam podigao 14.000 dinara, to je bio veoma lep osećaj. U nekoliko narednih dana, dok sam trošio zarađeni novac, sve češće sam razmišljao o brzoj zaradi. U to vreme sam već ozbiljno trenirao fudbal i trener mi je govorio da imam odlične izglede da zaigram u prvom timu, ali ova zaraza me je uzela pod svoje. Ujutru, čim bih se probudio, prva misao mi je bila kladionica. Dopalo mi se da živim „punim plućima“, trošio sam novac na gluposti, vodio prijatelje na skupe ručkove, plaćao ceo ceh kad izađemo - priča mladić i dodaje da je prvih godinu dana gotovo svakodnevno dobijao od 20.000 do 100.000 dinara.

Zarađeni novac je roditeljima predstavljao kao platu od fudbala. U isto vreme, izostanci sa treninga su se gomilali. Sport je zamenila zavisnost.

- Sav novac od užine i džeparac od bake i deke trošio sam u kladionici. Dugovi su počeli da se gomilaju. Mislio da će mi se sreća opet osmehnuti, da imam dobru strategiju. Čak sam pozajmljivao od prijatelja, kojih je bilo sve manje. Sada me je sramota da priznam, ali krao sam i od roditelja. Prvi put 6.000 dinara, zatim 15.000, misleći da neće primetiti jer uzimam od njihove ušteđevine. Kad su me optužili za uzimanje novca, kategorično sam odbio. Tada su počeli ozbiljniji problemi, stres i svađe u porodici. Situacija je kulminirala kada sam se obratio zelenašima. Prvo sam uzeo 60.000 dinara, zatim 120.000 dinara, a onda sam došao u situaciju da sam roditeljima potrošio svu životnu ušteđevinu, više od 50.000 evra, koju su čuvali za penziju. I dalje sam mislio da ću uspeti da se izvučem, ali više nisam mogao da spavam - priča pacijent SOS centra i priznaje da je razmišljao čak i o kriminalnim radnjama zarad vraćanja duga.

Stručna pomoć je pravo rešenje

Jelena Manojlović, koordinator psihološkog tima SOS centra za lečenje i odvikavanje od kockanja, za „Alo!“ je rekla da je porodica ovog mladića veoma stabilna, da njen pacijent sada ide u višu zdravstvenu strukovnu školu, ali da opreza nikada nije dovoljno u pubertetskom dobu. - Roditelji treba da čim primete prve znakove zavisnosti potraže stručnu pomoć. Vikanje i svađa neće pomoći, kao ni gledanje kroz prste. Mnogi roditelji čak pohvale decu zbog dobitka ili ih posavetuju da se počaste. E, tada nastaje problem - ističe Manojlovićeva.

Roditeljima se obratio za pomoć tek kada nije imao drugog izbora. Dug koji je trebalo da vrati zelenašima dostigao je 13.000 evra.

- Moji su onda podigli kredit da bi me iščupali. Tada sam počeo sa lečenjem. Sada energiju koju sam nekada ulagao u kockanje prenosim na druge aspekte života - kaže Beograđanin, koji je na lečenju od oktobra prošle godine i pred kojim je još četiri meseca terapije.

Iako je bio na dobrom putu da uništi porodicu, kako kaže, upravo mu je ona bila najveća podrška.

- Ponosan sam na svoje roditelje i stariju sestru, koja mi je bila možda i najveća podrška, ali me je i mnogo sramota zbog svojih postupaka. Hoću da se promenim. Hoću da se oni ponose mnome. Shvatio sam tokom lečenja da je jedino porodica uvek bila tu za mene - završava kockar.