Na osnovu svojih istraživanja, dr Sokol je utvrdio da su se Hrvati u svoju novu domovinu doselili krajem osmoga veka, kad ih je franački kralj Karlo Veliki angažovao da unište Avarski kaganat u Panonskoj niziji, koji je smetao Karlovom projektu obnove Zapadne imperije koja bi se graničila s Vizantijom. Pod vođstvom kneza Vojnomira, Hrvati su 795. osvojili avarski politički centar Hring, konfiskovali velike količine zlata i srebra i poslali ga u franačku prestonicu Ahen.

Prema Sokolu, pradomovina Hrvata nalazila se u Češkoj u porečju Labe prema čijem je keltskom nazivu Alba (Bela) greškom u desetom veku nastao pojam Bela Hrvatska koji bi trebalo da glasi Polapska Hrvatska.

Na tom području Sokol je identifikovao toponime koji podsećaju na imena petoro braće koji su prema legendi zapisanoj u desetom veku doveli Hrvate u novu domovinu: Hrvat je oblast uz srednju Vltavu oko mesta koje se zove Knin, ime Lobel odnosi se na Labu, Muhlo se odnosi na Muhilu, današnji Mihlvirtel u Austriji, Kosjenac na grad Kosejovice, a Kluk na istoimeni grad u Češkoj, dok sestre Tuga i Buga predstavljaju reke Tugar i Bug iza Karpata.

„Raspored pseudobraće i pseudosestara ukazao bi na izvorno teritorijalno poreklo pojedinih delova prahrvatskog korpusa, a imena bi bila autohtona: tzv. braća ili rodovi bi zapravo bili zapadni, dunavsko-polapsko-sudetski Hrvati, a tzv. sestre, istočniji, poljsko-ukrajinski Hrvati“, rekao je dr Sokol.

U prilog svojoj teoriji istakao je i arheološke nalaze posuda s jamičastim udubljenjima na dnu koji mogu da se nađu na području od Dunava, Vltave i Labe do Odre i Visle, kao i na istočnojadranskom prostoru.

"Da teške višegodišnje borbe hrvatske vojske s Avarima nisu bile uspešne, Karlo Veliki ne bi prešao Alpe i ne bi mogao da se na brzinu krajem 800. na Božić kruniše za imperatora Zapada, prvog cara kog će Istočno rimsko carstvo priznati 812. godine Ahenskim sporazumom. Karlo bi ostao iza Alpa, a Hrvati severno od Dunava, dok bi Evropa danas bila potpuno drugačijeg izgleda", rekao je arheolog dr Sokol.

Prema njegovim rečima, Hrvati su nakon pobede nad Avarima naselili područje "Velike Avgustove ilirske Dalmacije" od ušća Drave u Dunav do Jadrana, s tim da je sve do početka 11. veka postojala i severna hrvatska država pod dinastijom Slavnikovića, koju su svojom pradomovinom smatrali i Česi i Poljaci, u čijim starim hronikama piše da potiču "iz Hrvata".

Međutim, područje koje je Sokolov opisao graniči se predelom gde žive Lužički Srbi, ali u nekim istorijskim trenucima delili su istu teritoriju. 

Oni su najmanje slovensko pleme koje živi u istočnom delu Nemačke, u saveznim pokrajinama Saksonija i Brandenburg, u delu Evrope koji je kroz istorija postao poznat kao Lužica.

Prvi pomen Lužičkih Srba u pisanim izvorima istovremeno i prvo pominjanje zapadnoslovenskog etnikuma uopšte, bilo je 631. godine u Fredegarovoj hronici.

Prvobitni naziv „Srbi” odnosio se na pleme Srbi, koje je živelo kraj reke Mulde. Od 782. godine srpsko ime su počela da nose sva plemena koja žive između reka Solava i Laba (uključujući i pretke Lužičkih Srba Lužičane i Milčane).

Savremeni Lužičani, ostatak plemenskog saveza Lužičkih Srba (ili jednostavno Srba), jedan su od tri glavna plemenska saveza polapskih Slovena, u koje spadaju i plemenski savez Ljutići i Bodrići. Polapski Sloveni ili, na nemačkom, Vendi, u ranom srednjem veku su naseljavali najmanje jednu trećinu teritorije savremene Nemačke — sever, severozapad i istok.

Lužički Srbi su potomci dva zapadnoslovenska plemena — Lužičana i Milčana. Sloveni su naselili prostor današnje Nemačke u 6. veku, tokom Velike seobe naroda. Oni su uglavnom bili zemljoradnici i stočari. U 8. veku zemlje srpsko-polapskih plemena su bile izložene napadima Germana (pre svega Franaka), a kasnije poljskih i čeških kraljeva.

Sa okupiranjem Tiringije i Saksonije Lužički Srbi počinju 782. godine. Karlo je ubrzo uz pomoć Saksa, sprečio Lužičke Srbe, a uz pomoć Srba, Friza, Obodrita i Sasa uspeva 789. da pređe reku Labu, Hafel i prodre na teritoriju Veleta. Posle ovog, Dragovit je morao da bude lojalan Karlu Velikom.

Lužički Srbi su se pobunili i napali Austraziju, zbog toga je Karlo Veliki napravio kampanju protiv Slovena u Bohemiji 805. prodirujući preko Zale i ubijajući Miliduha 806. godine kod Vajsenfelsa. Ovo Lužičkim Srbima ništa nije doprinelo i još su Franci uzeli Slovenske poglavare kao taoce, dok se sledeća pobuna dogodila 816. godine.

U maju 826. godine lužički knez Tunglo je bio okrivljen za nelojalnost. Naređeno mu je bilo da se pojavi u oktobru na sudu, a kasnije je morao da preda svog sina da bi se vratio kući. Posle toga oko 830. Franci stvaraju "granicu prema Srbima" radi lakšeg ekonomskog, vojnog i etničkog razdvajanja između Germana u Franačkoj i Slovena.

Procenjuje se da ih ima oko 60.000.