Proteklih godina Srbiju potresaju česta samoubistva dece. Pre deset dana, 17. februara, potresao nas je slučaj devetogodišnjeg Uroša Dragojlovića iz Skele kod Obrenovca, koji se obesio kanapom o gredu zbog tuge za ocem i bliznakinjom, koju je njegova majka, zajedno sa njegovim drugim sestrama, odvela u Bosnu kada se preudala.

 Samo tri dana kasnije, Tamara K. (22) bacila se na Voždovcu sa desetog sprata, navodno zbog nesrećne ljubavi. Prema nezvaničnim informacijama, baba sa, kojom je devojka živela, ispričala je policajcima da je Tamaru nedavno ostavio dečko i da je to veoma teško podnela.

- Urošev otac Miroslav poginuo je 2014. kada je pao s motocikla, a majka Bajra se pre dve godine preudala u Bosnu i odvela mu sestre, među kojima je i  Uroševa bliznakinja, za kojom je mnogo tugovao - ispričao je za naš list rođak porodice Dragojlović.

Osećanje ugroženosti, depresija, usamljenost i neprihvaćenost samo su neki od razloga zbog kojih mladi ljudi dižu ruku na sebe. 

 

Nema imunih

Kada je reč o samoubistvima, psiholog dr Aleksandra Janković kaže da ne postoji neka granica kada je reč o uzrastu. - Treba obratiti pažnju na to da nema uzrasne granice koja daje garanciju da osoba neće pokušati da uradi nešto slično! Postoji naivno uverenje „ako nemam ništa, imam svoj život i imam pravo da uradim sa njim šta hoću“ - kaže dr Janković.

Psiholog dr Aleksandra Janković kaže da samoubistva dece nažalost nisu retkost i da uglavnom pre tog čina šalju neku vrstu apela, koji okruženje često ne prepoznaje.

- Ono što pogađa odrasle, pogađa i te kako i decu. Samoubistva dece nisu nešto što je retkost, iako mi mislimo da dete ne razmišlja o tome. Međutim, u kliničkoj praksi je pokazano da deca umeju i te kako da budu depresivna i da mogu da pokušaju da sebi oduzmu život. Ono što njih nagoni na samoubistvo obično je doživljaj ugroženosti, neprihvaćenost, usamljenost! Pre nego što to pokušaju da urade, deca, kao i odrasli, obično šalju neku vrstu apela! Problem je uglavnom što okruženje to ne prepoznaje. Takvi simbolični gestovi bi trebalo da budu pokazatelj nekome ko je zainteresovan. Kada to ne uspe, deca nažalost pribegavaju onom najgorem - kaže dr Janković.

 Sociolog dr Neven Cvetićanin, viši naučni saradnik Instituta društvenih nauka, kaže da je takve slučajeve teško komentarisati u sociološkom ključu, jer u njima uglavnom pretežu individualni razlozi.

- Mi živimo u vremenu krize gotovo 30 godina, u kojima su se menjali državne granice i standard. Možda je to uticalo, generalno govoreći, na stabilnost ljudi. I institucija porodice je u takvim okolnostima pretrpela transformaciju i određenu štetu. To svakako ne može da bude potpuno verodostojno tumačenje zato što su iza takvih slučajeva uvek individualne okolnosti i društvena situacija je samo činjenica, a ljudi u njoj se ponašaju na različite načine - objašnjava dr Cvetićanin.

Aleksin zakon

Aleksa Janković iz Niša izvršio je samoubistvo 10. maja 2011. zbog trauma usled vršnjačkog nasilja. Danas bi imao 21 godinu. Njegovo ime nosi predlog zakona koji predviđa efikasniju zaštitu i sprečavanje vršnjačkog nasilja, na čije se usvajanje još čeka. Taj zakon je inicirala majka pokojnog dečaka u želji da se deca zaštite i kako roditelji ne bi doživeli ono što je ona doživela.

 Prema njegovim rečima, takve slučajeve nije ni ukusno tumačiti nekim prevelikim mudrostima. 

- Samo se može poželeti da takvih slučajeva ne bude, da socijalne, državne i religijske institucije obavljaju svoj zadatak. To je na neki način zaštita zajednice i njenog mirnog života! Međutim, nismo ni mi baš po tome najgori. To je, faktički, trend i u svetu. Činjenica je da je i na međunarodnom planu metež! Ovo vreme može se porediti s kriznim vremenom u prošlom veku! Naravno, to nije glavni razlog. Razlozi su uvek individualni, ali ne bih uzeo pravo da tumačim takve stvari nekim preteranim mudrostima. Takve stvari se oduvek dešavaju i komentari moraju da zadrže meru i ukus - rekao je dr Cvetićanin za „Alo!“.