O tome kako je sve namešteno, da ništa ne valja, da je sve rešeno, da neko gura neki klub u Evropu ili do šampionske titule...

Nogu su povukli večiti rivali. Pričama o tome ko i kako namešta utakmice. Valjda kada su ostali videli kako je sve počelo, onda su se i oni uključili. Treneri Napretka, Čukaričkog, Vojvodine, svi su imali "razlog" da odapnu po koju otrovnu strelicu ka rivalima. A teme su iste: sudijska krađa, "guranje", favorizovanje...

I dok u Srbiji ratuju i optužuju sudije, koje, da se odmah razumemo, nisu bezgrešne, kada izađu u Evropu naši klubovi su manji od makovog zrna. Čak i onda kada ih pokradu.

Recimo, Partizan se oglasio posle nedeljnog meča protiv Zemuna i dosuđenog jedanaesterca. Smatra da je napravljen nameran propust. Odmah je usledilo saopštenje. Otpužbe.

A kada je Tasos Sidiropulos priznao gol za izjednačenje Plzena i to iz ofsajda, gol kojim je u mnogome uticao da se Partizanov evropski put završi, iz Humske nije stiglo saopštenje.

Isto je bilo i sa Crvenom zvezdom. U Moskvi, u porazu od CSKA, Fernandeš je igrao rukom. U nastavku te akcije Alen Džagojev je postigao gol, Zvezda do kraja meča nije i takmičenje u Evropi je bilo završeno za crveno-bele.
Onda nam ostaje samo da se zapitamo: da li su sudijske greške u Evropi manje bitne u odnosu na one koje se dešavaju u Srbiji? Ili samo naši klubovi uživaju u teorijama zavere? Da li na našim "oranicama" sve izgleda katastrofalnije, nego na uglađenim evropskim tepisima, zbog toga što želimo da to tako bude? Zašto u Evropi ne vidimo, ono što vidimo u domaćem prvenstvu? Ili svi sve vidimo, samo biramo da drugačije tumačimo.

Nekada je, zaista, bolje da svi zajedno ćutimo. Ispadamo pametniji.