Spomenik knezu Mihailu Obrenoviću već 136 godina krasi srce prestonice. Postavljanjem spomenika 1882. godine, glavni trg postao je reprezent grada, države i samog dvora, odnosno novih političkih i kulturnih promena, i tu su se odigravale privatne i javne proslave vladajuće dinastije.

Logično, vremenom to mesto dobija i još jednu važnu ulogu za građane Beograda, ali i za sve one koji kroz Beograd prođu ili se u njega dosele… Postalo je nemi svedok mnogih susreta, druženja, ljubavnih priča, prvih sastanaka, a nažalost i rastanaka.

Kao što svi putevi vode u Rim, i svi beogradski putevi vode do Trga republike. Bilo da su se dogovori ticali zajedničkog odlaska u bioskop ili pozorište, bilo da su padali dogovori za kolače ili da su se susreti pretvarali u ljubavne priče za ceo život, nalaženje kod spomenika bilo je nezaobilazno.

Istorija spomenika

Podignut je 1882. godine na Pozorišnom trgu (sadašnjem Trgu republike)

Autor spomenika je italijanski skulptor Enriko Paci

Reljefi na spomeniku su rađeni prema crtežima arhitekte Konstantina Jovanovića

Spomenik je izliven u Minhenu 1879. godine

Sastoji se od tri dela - postamenta, pijedestala i konjaničke statue

Knez Mihailo Obrenović prikazan je bez kape, kao diplomata, a ne kao vojskovođa

Kako spomenik, osim figure kneza Mihaila, čini i statua konja, ljudi su spontano počeli sa govore „nalazimo se kod Konja“. Iako ima onih koji za mesto nalaženja kažu kod Kneza, ovi prvi su brojniji i tako je i dan-danas. 

Zato smo i mi malo prošetali do ovog velikana i pokušali da utvrdimo da li nove generacije neguju kulturu nalaženja baš kod ovog spomenika, da li se stariji tu susreću sa prijateljima i da li se nešto ipak razlikuje od onog nekad.

Na našu radost, tradicija susreta kod Konja i dalje se neguje. Različito je to što su se nekada ljudi dogovarali fiksnim telefonom, i to u 99 odsto slučajeva uspešno, a sada se mobilnim telefonom dogovori menjaju iz minuta u minut i samim tim se pomera vreme sastanka, a neretko se promeni i lokacija.

Mobilni telefoni ipak imaju i prednost, a to je da sada svaki susret kod Konja može biti i ovekovečen selfijem.

Jovana Pantović

- Momak i ja se nalazimo kod Konja, a mislim da mladi generalno neguju tu kulturu. To se nekako prenelo. Ljudi vole da se nalaze ovde.

Vildana Slatina

- Potpuno smo danas izgubljeni bez telefona. Pre neki dan sam imala situaciju da nisam uopšte uspela da se nađem sa drugaricom jer mi se ugasio telefon i viđanje nam je propalo. Inače, preko mobilnog telefona se odvije hiljadu nekih procesa dok se konačno ne nađemo - kasnim, u prevozu sam, evo čekam na semaforu i itd. Svakako, što se mene tiče, kod Konja je najbolje mesto za nalaženje. Najlakše je orijentisati se, dobro je čak i za one koji nisu iz Beograda ili su tu na nekoliko dana.

Ivka Bulatović

- Nikad se nisam nalazila kod Konja, već kod Kneza... I još se sa prijateljicama nalazim tamo. Moje mišljenje je da su i fiksni i mobilni telefon jednako dobri i korisni. Mobilni telefon je danas dobar ako ste u gradu, pa morate nešto hitno da se javite, dok fiksni nema tu mogućnost. Zeznuto je ranije bilo sa kašnjenjem, niste imali kako da se javite, a ja sam uvek kasnila i to mi je mana. Ali onaj ko me je voleo, taj me je i čekao.

Sonja Bogosavljević

- Dan-danas se sa prijateljima nalazim kod Konja, to mi je ostalo još iz studentskih dana. Što se tiče mobilnih telefona, mislim da je mojoj generaciji bilo lakše bez njih. Lepo se dogovorimo nekoliko dana unapred kad se nalazimo i nema otkazivanja, nema kašnjenja. A ne ovo sada. Milion nekih varijanti i promena plana u poslednjem trenutku.

Božidar Vukosavljević

- Nisam rođen u Beogradu, ali ovde živim i radim već nekoliko godina. U početku mi je bilo teško da se orijentišem jer nisam poznavao grad. Tada mi je najsigurnija opcija bila, ukoliko sa nekim baš moram da se nađem, da to bude ovde u centru, kod spomenika. Kasnije sam naučio da se u žargonu kaže kod Konja, pa sam taj manir i prihvatio, a nalaženje na ovom mestu mi je postalo navika.