Oni ko­ji se od­lu­če na pot­pi­si­va­nje ugo­vo­ra o do­ži­vot­nom iz­dr­ža­va­nju če­sto ve­ru­ju da ti­me obez­be­đu­ju si­gur­nu eko­nom­sku bu­duć­nost, ali če­sto se to ne de­si u prak­si. Jer, šta ako iz­dr­ža­va­lac pre umre od iz­dr­ža­va­nog, ili iz­dr­ža­va­ni iz ko zna kog raz­lo­ga od­lu­či da ras­ki­ne ugo­vor...

Ka­da je u 65. go­di­ni ka­da se dru­gi put uda­la, jed­na Be­o­gra­đan­ka us­pe­la da ube­di svog no­vog mu­ža da s njom za­klju­či ugo­vor o do­ži­vot­nom iz­dr­ža­va­nju, ni­je ni slu­ti­la da će joj ova mu­že­vlje­va na­gra­da pre­se­sti. Is­po­sta­vi­lo se da je ugo­vo­rom že­le­la da iz­beg­ne osta­vin­sku ras­pra­vu s nje­go­vom de­com iz pret­hod­nog bra­ka i da bu­de si­gur­na da će i po­sle nje­go­ve smr­ti osta­ti u luk­su­znom sta­nu.

Ka­da su po­sle šest go­di­na bra­ka re­ši­li da se raz­ve­du, pr­vo što je 72-go­di­šnjem su­pru­gu pa­lo na pa­met je da po­ni­šti ugo­vor o do­ži­vot­nom iz­dr­ža­va­nju pa je po­tra­žio po­moć advo­ka­ta. Ka­da je biv­ša su­pru­ga sa­zna­la da je đa­vo od­neo ša­lu i da će mo­ra­ti da se se­li iz sa­lon­ca u cen­tru, na su­du je za­tra­ži­la da joj se za sva­ki me­sec iz­dr­ža­va­nja biv­šeg su­pru­ga is­pla­ti po 800 evra, pu­ta šest go­di­na.

Ina­če, ova Be­o­gra­đan­ka je u tre­nut­ku stu­pa­nja u dru­gi brak uve­li­ko bi­la u in­va­lid­skoj pen­zi­ji i to pr­ve ka­te­go­ri­je ko­ju je do­bi­la de­ve­de­se­tih go­di­na pro­šlog ve­ka. Ima­ju­ći to u vi­du nje­gov advo­kat je s pra­vom po­sta­vio pi­ta­nje ka­ko je mo­gla in­va­lid­ska pen­zi­o­ner­ka da iz­dr­ža­va još uvek vi­tal­nog i zdra­vog mu­ža? Valj­da je tre­ba­lo da bu­de obr­nu­to.

I ume­sto da joj na­dok­na­di tro­ško­ve, biv­ša su­pru­ga je osta­la krat­kih ru­ka­va i sa­ma valj­da shva­ta­ju­ći da je bo­lje ta­ko ne­go da se pre­i­spi­ta i nje­na in­va­lid­ska pen­zi­ja.

Đor­đe Po­po­vić, advo­kat, imao je mno­go za­ni­mlji­vih slu­ča­je­va i da ovo ni­je ni­ka­kva mač­ka u dža­ku, već na­čin da se obo­stra­no si­tu­i­ra­ju, i iz­dr­ža­va­ni i iz­dr­ža­va­lac. I zna da sve vi­še ta­kvih ugo­vo­ra ide na ove­ru. Mno­gi je­di­no na ovaj na­čin mo­gu da do­đu do kro­va nad gla­vom, a ne­ko­me se ovaj po­sao osla­di pa ta­ko za­re­di i po­sta­ne vla­snik po pet sta­no­va.

– Da­va­lac iz­dr­ža­va­nja se oba­ve­zu­je, da će pri­ma­o­ca iz­dr­ža­va­nja iz­dr­ža­va­ti do smr­ti, od­no­sno da će se bri­nu­ti o nje­mu do kra­ja nje­go­vog ži­vo­ta, te da će ga na­kon smr­ti sa­hra­ni­ti, u skla­du sa nje­go­vim že­lja­ma. U mo­men­tu pot­pi­si­va­nja ugo­vo­ra naj­va­žni­je je ko­li­ka je ne­iz­ve­snost. To je uslov da ugo­vor va­ži. Jer, ako ne­ko ko je od­lu­čio da iz­dr­ža­va dru­gu oso­bu ugo­vor pot­pi­su­je u tre­nut­ku ka­da zna da je ova oso­ba na iz­di­sa­ju, ta­kav ugo­vor je ni­šta­van, ka­že advo­kat Po­po­vić..

Mo­že i da se do­go­di iz­ne­nad­na smrt, da ne­ko da­nas za­klju­či ugo­vor, a da su­tra pre­mi­ne. U ta­kvim okol­no­sti­ma ugo­vor va­ži, jer ni­ko ni­je mo­gao da pret­po­sta­vi da će ovaj dru­gi iz­ne­na­da umre­ti, ka­že on.

Još i da­nas se pre­pri­ča­va slu­čaj iz Fran­cu­ske gde je iz­dr­ža­va­ni do­ži­veo 120 go­di­na, a ugo­vor o iz­dr­ža­va­nju je pot­pi­sao sa 60. go­di­na.

Ima slu­ča­je­va i ka­da onaj ko je za­klju­čio ugo­vor pre­mi­ne pre iz­dr­ža­va­nog. U tom slu­ča­ju na­sled­ni­ci da­va­o­ca po­mo­ći od­lu­ču­ju da li će na­sta­vi­ti da­lje iz­dr­ža­va­nje ili ne.

– Uko­li­ko ne­ma­ju pa­ra da na­sta­ve iz­dr­ža­va­nje i do­đe do ras­ki­da ugo­vo­ra, oni ima­ju pra­vo da po­tra­žu­ju sve što je do ta­da ulo­že­no u iz­dr­ža­va­nog – ka­že naš sa­go­vor­nik. Na pi­ta­nje ka­da ovi ugo­vo­ri „pa­da­ju”, Po­po­vić ob­ja­šnja­va, da se to naj­če­šće de­ša­va ka­da je taj, ko je iz­dr­ža­van, ugo­vor pot­pi­sao a da ni­je bio men­tal­no i psi­hič­ki spo­so­ban. Ili, ako onaj, ko se oba­ve­zao da bri­ne o nje­mu, ne pla­ća i ni na ko­ji dru­gi na­čin ne bri­ne o toj oso­bi.

– Po­gre­šno je mi­sli­ti da ovaj ugo­vor is­klju­či­vo pod­ra­zu­me­va da­va­nje nov­ca. Uop­šte ne mo­ra da bu­de ta­ko. Iz­dr­ža­va­nom se mo­že po­ma­ga­ti i ta­ko što će se sa tom oso­bom pro­vo­di­ti vre­me, ići u na­bav­ku, ne­go­va­ti je, ži­ve­ti s njom. Da­kle, imov­no sta­nje da­va­o­ca i pri­ma­o­ca ni­je od pre­sud­nog zna­ča­ja za za­klju­či­va­nje ovog ugo­vo­ra – ka­že Po­po­vić.

Va­žno je, ob­ja­šnja­va, da onaj ko pot­pi­su­je ugo­vor oba­ve­zno na­ve­de šta osta­vlja onom ko će ga gle­da­ti do kra­ja ži­vo­ta – da­kle, tač­no da na­ve­de taj i taj sat, kla­vir, sli­ku, na­kit... Ako se to ne na­ve­de to ni­je deo ugo­vo­ra i ne pod­ra­zu­me­va da će onaj ko gle­da sta­ru oso­bu, na­sle­di­ti i sve to.

Ovim ugo­vo­rom se iz­u­zi­ma pra­vo na­sle­đi­va­nja, ko­je bi po za­ko­nu ima­li bli­ski srod­ni­ci, su­pru­žni­ci i osta­li, zbog če­ga se u do­ma­ćem pra­vo­su­đu be­le­ži ve­li­ki broj spo­ro­va.