Zabranjena ljubav, volja roditelja, sukob staleža, ukaljana čast mlade devojke i sramota za porodicu motivi su možda najemotivnije priče koju je napisao Stevan Sremac boraveći u Nišu između 1879. i 1890. godine. Reč je o „Zoni Zamfirovoj“.

Međutim, u vreme kada je Sremac pisao o Zoni, koju smo kasnije gledali u filmu Zdravka Šotre, i u Beogradu se odvijala slična ljubavna drama. U tim vremenima narod se u gradovima delio na dva staleža. Na trgovce i zanatlije, koji su se smatrali siromašnima, i na bogate porodice, koje su posedovale imanja ili velelepna zdanja u gradovima. 

U razgovoru za „Alo!“ Vlastimir Ranđelović, vodič iz Udruženja turističkih vodiča Srbije, kaže da su se iz tog razloga sukobljavale konzervativne tradicije i volja roditelja sa ljubavlju mladih ljudi, koje nije bilo briga da li je neko od njih iz siromašne ili bogate porodice.

- Porodica Krsmanović je bila ugledna, a možda i najbogatija porodica u Beogradu u to vreme. Držali su „Ruskog cara“, a i danas imamo zgrade po Knez Mihailovoj čiji su vlasnici upravo oni. Sa druge strane, porodica Antonijević je u Beograd došla iz Užica i njeni članovi su bili kujundžije. Četiri sina su bila veoma posvećena tom poslu, te su imala svoje časovničarske radnje, i to nekoliko. Svakako, to je bio zanatski posao, pa Nikola Krsmanović, otac lepe Ane, nije hteo da čuje da se njegova ćerka uda za Maksima Antonijevića - rekao nam je Vlastimir Ranđelović i dodaje da je Maksim bio zgodan, krupan i naočit mladić i da se Ana u njega zaljubila na prvi pogled.

- S obzirom na to da Nikola Krsmanović nije bio za tu vezu, Maksim odlučuje da dozvolu od njega neće ni da traži, već će Anu naprosto da ukrade. To je i uradio, a njen otac je posle morao sa tim da se pomiri jer su se javile sumnje da je Ana u drugom stanju. Venčali su se 1875. godine, a Ana je u miraz dobila „Ruskog cara“. Međutim, dao joj je uslov da ne sme da ga otuđi. Maksim je time bio uvređen i za samo pet godina je uspeo da sakupi 104.000 dinara i zgradu otkupljuje - rekao nam je Ranđelović.

Kafana „Ruski car“ kao sklonište od bombi

Milutin je kafanu „Ruski car“ dao pod zakup, a bila je veoma luksuzna u to vreme. Stolovi su imali mermerne ploče, nameštaj je bio od pliša, a hrana i piće služili su se u srebrnom posuđu. Tu su dolazili samo otmeni gosti. Međutim, na početku rata nije više bilo važno iz kojeg si sloja društva.

- Na početku rata, kad su bombe padale i kada su bombardovali Beograd, ova kafana je bila najsigurnije sklonište. Imala je debele zidove i betonsku međuspratnu konstrukciju. Tamo su najrazličitiji slojevi naroda tražili zaklon. Dok su oko njih padale bombe, pili su skupa pića, ne razmišljajući gde se nalaze i šta se oko njih dešava - kaže Ranđelović.

 

Maksim je nastavio da radi časovničarski zanat i kupovao je akcije, a „Ruskog cara“ je ostavio sinu Milutinu. Tada je to još bila jednospratna zgrada, a Milutin ju je podigao i učinio je onakvu kakvom je mi danas poznajemo.

- Iako su Maksim i Ana imali šestoro dece, Milutin im je bio jedini naslednik. Tada su deca, nažalost, umirala od raznih bolesti, a Maksimova braća nisu se ni ženila. Zbog toga Milutin nasleđuje sve i nastavlja da se bavi satovima. Školovao se u Francuskoj, gde je dobio nagradu za likovna rešenja sedam časovnika koje je lično oblikovao - rekao nam je Vlastimir Ranđelović.