Ponet izlivima ljubavi iz Srbije, muralima sa njegovim likom, bilbordima i naslovnim stranama sa naslovima „Trampe, Srbine!“, kao i činjenicom da mu je supruga poreklom odavde, iz komšiluka, novi predsednik SAD ruši dotadašnju politiku svoje zemlje i vraća Kosovo Srbiji. Jer zna se ko je njegovim arhineprijateljima Klintonovima podizao spomenike i davao imena ulica, Albanci na Kosovu, naravno. U isto vreme, Velika Britanija uviđa da je pogrešila sa Bregzitom, kaje se i želi nazad u EU, ali kasno, već je na kolenima. Tako im i treba jer su uvek bili protiv Srbije i Srba. Rusija i Putin su konačno na vrhu sveta, zajedno sa Trampom, a iz tog novog poretka neki mali ćar stići će i do Srbije. Konačno - pravda!

Za svakog ko je ovako nešto snevao u proteklih godinu dana buđenje je mučno, mamurluk je nepodnošljiv, a glava puca od bolova. Jer kao što obično biva sa snovima, realnost je potpuno na drugoj strani. Trampov Vašington ne samo da ne otopljava politiku prema Rusiji, već je na putu da je još više zaoštri. Za šefa diplomatije dovodi šefa CIA, a na njegovo mesto čeličnu agentkinju, koju u „firmi“ obožavaju zbog čvrstine prema teroristima, isto onoliko koliko je među građanskim aktivistima i u delu Kongresa preziru zbog torture koju je navodno sprovodila nad islamskim ekstremistima.


Tramp je u jednom danu pokazao da želi da napravi „pit-bul“ diplomatiju, a sve to praćeno je neviđenom oštrinom Londona prema Rusiji. Uz znanje i podršku tri najvažnija saveznika - SAD, Nemačke i Francuske, Velika Britanija je žestoko udarila po Putinu brutalnim ultimatumima i masovnim proterivanjem ruskih diplomata i obaveštajaca, želeći da stavi tačku na nepodnošljivo dugački niz misterioznih likvidacija protivnika ruskog lidera na svojoj teritoriji.


Ovaj mart bi bilo dobro upamtiti i analizirati kao period poprilično oštrih zaokreta u globalnoj politici, a pre svega u odnosima između Zapada i Rusije. I usred takve krupne igre, na Balkan i u Beograd dolazi mladi, konzervativni diplomata Ves Mičel, na inauguralnu turneju, tokom koje će podsetiti lokalne lidere na činjenicu da SAD žele da budu još prisutnije i aktivnije u regionu i da će, štaviše, nastaviti svoju dugogodišnju politiku. Bez promena.
Mladi Teksašanin će ovde biti redovan gost, trebalo bi da se navikavamo na njegove dolaske, ali i na poruke koje će slati iz Vašingtona. A posebno bi trebalo da se navikavamo na to da će SAD biti više nego ikada do sada uključene u rešavanje zaostalih „balkanskih krivih Drina“, a naročito Kosova.


I zato, bez obzira na razlike koje Srbija i SAD imaju u vezi sa kosovskim pitanjem, ohrabruju reči predsednika Vučića da „Srbija bez Amerikanaca ne može da reši kosovski problem niti druge probleme u regionu“ i da je „naivno i neodgovorno“ misliti da se to može bez upliva američke strane. Ove reči su za Srbiju, ali i za SAD, bile najvažnija poruka sa sastanka Vučića i Vesa Mičela. One garantuju da će finale kosovskog pitanja, u koje smo već stupili, biti rešavano krajnje racionalno, ka kompromisu u kojem će sve strane uvažavati interese onih drugih, bez pobednika i gubitnika.


Vratimo se na početak priče i zamislimo sledeće. Tramp je dugo razmišljao, uzeo telefon u ruke i tvitnuo: „SAD su bile nepravedne prema Srbiji. Kosovo je deo Srbije, i od 1. 4. će Kosovo ponovo biti deo Srbije.“ Sjajno! Konačno je stanje na terenu u skladu sa Ustavom, koji jedini još kaže da je Kosovo deo Srbije. Dakle, već od sledećeg meseca, obezbeđujemo plate i penzije za milion i po naših građana Albanaca. To za našu ekonomsku i finansijsku moć neće biti nikakav problem. Samo, napomene radi, ne govorimo ovde samo o isplati jednomesečnih penzija i plata. Svakog meseca, dakle. Dalje, raspisuju se izbori za novi srpski parlament na teritoriji cele Srbije, uključujući i Kosovo kao njen sastavni deo. Albanci, jasno je, postaju druga po snazi partija u srpskom parlamentu. Dolazi izbor nove vlade. Na osnovu snage, po broju poslanika u srpskom parlamentu, Albanci aktivno učestvuju u srpskoj vladi i za ministra odbrane Srbije predlažu generala Agima Čekua. Za zamenika premijera srpske vlade Hašima Tačija, a Ramuš Haradinaj može biti ili načelnik Generalštaba Vojske Srbije ili potpredsednik Vlade zadužen za evropske integracije i spoljne poslove. Bedžet Pacoli je viđen za ministra finansija ili privrede u Vladi Srbije. A zamenik direktora BIA postaje Albin Kurti...

Molim? Kako nezamislivo? Pa ako je Kosovo deo Srbije, to je najrealniji scenario. Slične strukture vlada ovoj koju sam opisao postoje u Crnoj Gori i Makedoniji. Dakle, opet je bolje da da se mamurni probudimo, zaboravimo i ovaj košmar i pokušamo da nađemo konačno i održivo rešenje za problem Kosova.

Ves Mičel može da se vrati u Vašington sa porukom svojim novim šefovima da u Beogradu i Vučiću imaju tvrdog, ali odgovornog i racionalnog sagovornika, sa kojim će uz puno poštovanje doći do dobrog, istorijskog rešenja, na korist čitavog regiona.