Naravno da nam šef države nije saopštio ništa novo, ali isto tako nisam uspeo da pronađem nijednu reč koja je vredna kritike i tog cinizma ovekovečenog u reči „eureka“.

Ljudi moji, krajnje je vreme da razmislimo kuda mi to idemo i šta nas čeka. Puna su nam usta bele kuge, a mediji su puni naslova kako je za nekoliko godina nestao čitav jedan grad. Ono što mi smeta jeste to što čim se pomene rađanje dece, raznorazni borci za raznorazna prava i ostala čudesa kao po običaju skoče u zaštitu žena. Nije mi samo jasno ko je bilo kojom reči napao žene? Aman, one su naša snaga.

Niko ovde ne priča o moranju ili teranju žena na rađanje, tu odluku će svako doneti onako kako on bude želeo i oko toga nema rasprave. Ovde je reč o nestajanju jednog naroda. O gašenju kuća po Srbiji, iščezavanju prezimena, ognjišta, krsnih slava i svega onoga što su naši preci vekovima ljubomorno čuvali. Zar da mi budemo gori?

Kažu: nemaština je, teško je stanje u državi, ljudi gube nadu. Sve ja to razumem, ali bih postavio pitanje - kada je to bilo bolje? Kada je to našim ulicama teklo mleko, a med se jeo iz buradi?

Ova zemlja vodila je mnoge ratove, bila je razarana i uništavana, ali se rađanje dece nikada nije dovodilo u pitanje. Zbog toga, ali prvenstveno zbog duga prema našoj deci i našim naslednicima, mi moramo da dobijemo ovu bitku.

Nema veće sreće kada dan počne dečjim osmehom i kada vas ta mala i nežna ruka dodirne po licu, to je osećaj koji svakome želim, a onaj koji ga jednom doživi želeće da mu takvi žmarci češće prolaze kroz telo... Zato neka se rađaju deca.