Oni su dokaz da se u životu sve može kad se hoće. Ovi borci s ponosom prezentuju našu zemlju u parakarateu. Sa takmičenja se bez medalja ne vraćaju. Hendikep koji imaju nije ih sprečio da žive punim plućima! Za sebe kažu da nisu heroji, ne vole patetiku i smatraju da se sa bilo kojim problemom treba suočiti.

Trenutno vredno treniraju za Seniorsko prvenstvo Evrope u parakarateu, koje se od 11. maja prvi put održava kod nas, u Novom Sadu. Na pitanje da li su spremni,odgovorili su nam kratko i jasno: „Mi smo uvek spremni! Trema je za nas stvar prošlosti, sad se mora dalje!“

 

 

Livius Bunda, njihov trener, čovek je koji je ceo svoj život posvetio sportu. Nije ni slutio da će trenirati osobe sa invaliditetom, a kako kaže, sve medalje koje je osvojio kao sportista ne vrede kao njegov rad sa njima.

- Jednoga dana pozvao me je Bojan Nešković, koji je želeo da trenira karate. Njegova poslednja rečenica u tom razgovoru bila je: „Znate, ja ne vidim.“ Za mene je to bio veliki izazov, koji sam prihvatio. Kasnije su se pridružili i ostali. Ogromno zadovoljstvo je gledati ih kako treniraju, to je moj sevap! - rekao nam je Bunda.

- Od njih sam naučio mnogo toga i o životu i o karateu. Ne tretiram ih kao osobe sa hendikepom, svi smo ovde ravnopravni. Ljudi se čude odakle nam volja i snaga za sve što radimo i nikome nije jasno kako izgleda jedan naš trening. Nina, koja trenira pomoću štaka, kada padne, ne kuka. Kažemo: „Uhvatila je zeca“, po uzoru na crtani film „Bambi“. Gde god da odemo, oni dostojno reprezentuju zemlju, a o medaljama da ne pričamo. Nedavno smo u Sloveniji osvojili sva prva mesta - rekao nam je Bunda, profesionalni sportista, državni reprezentativac SFRJ u karateu, dugogodišnji selektor Jugoslavije, Srbije i Crne Gore,Slovenije i Rumunije, trener i učitelj.

Bojan Nešković (34): Pred preprekom ne treba stati

Vid je izgubio sa 23 godine i trenutno vidi samo svetlost. Bavio se kuglanjem i šahom, ali kako kaže, to su bili previše statični sportovi za njegov ukus.

- Privlačile su me borilačke veštine, prvo sam trenirao džudo, imam crni pojas. Posle sam krenuo na aikido, stigao sam do braon pojasa, a poslednjih pet godina treniram karate i uskoro treba da polažem za crni pojas. Srećno sam oženjen i imam dvoje dece. Zaposlen sam već sedam godina u „Gradskom zelenilu“, u IT sektoru. Sportom se bavim već 11 godina, a i trener sam džudoa. Završio sam srednju medicinsku školu i dva fakulteta - defektologiju i ekonomiju, a kasnije i master iz ekonomije. U životu morate da se borite! Prepreku treba ili preskočiti, savladati ili zaobići, nikako ne treba stati pred njom - rekao nam je Bojan.

Dragana Ugrenović (44): Sve se može, samo je potrebna čvrsta volja!

Za sebe kaže da je vrlo samostalna. Sasvim slučajno je saznala za karate, a centralni vid je izgubila relativno nedavno. Nikada nije mirovala i odlazak u penziju joj je veoma teško pao. Smatra da nikoga ne treba kriviti za svoj život, kakav god problem imali.
- Nikada se u životu nisam bavila sportom, ali prvi put kad sam zakoračila ovde, zaljubila sam se u karate. Učitelj mi je rekao da imam talenta i ovamo dolazim sa velikom radošću, željom, ali i dalje nisam svesna da ja to mogu! Možda zato što ne mogu da vidim sebe u ogledalu! Imam dvoje dece. Radila sam kao cvećar aranžer. I dan-danas mogu to radim, ali nažalost taj
posao ne podrazumeva samo pravljenje aranžmana, već i administraciju, rad sa fiskalnom kasom...

Nina Portolan (21): Dijagnoze su za papir, ne za život!

Od rođenja boluje od cerebralne paralize. Studira molekularnu biologiju, a treniranje karatea bio joj je najveći izazov.

- Borilačke veštine mi nisu bile ni na kraj pameti! Uopšte nisam znala da je to izvodljivo u mom stanju. Mama je jednog dana došla sa letkom iz kluba i samo mi ga je spustila na sto. Pozvala sam trenera Liviusa i rekla da hodam pomoću štaka. Njegov odgovor je bio: „Dođi, pa ćemo videti“. I eto me ovde već godinu i po, imam zeleni pojas. Neverovatno koliko sam se pronašla i koliko sam sve ovo zavolela! Imam osećaj kao da mi se život okrenuo naglavačke, u najboljem mogućem smislu! Meni je trening postao terapija, prvo fizička, a zatim i psihička! - rekla nam je Nina

Miloš Veljković (33): Svaki dan dočekam sa osmehom

Kaže da je zaluđen kompjuterima, a da ga sport nikada nije zanimao. Za karate je čuo od Bojana.
- U srednjoj školi, tokom čitanja, primetio sam da mi se muti vid. Kada sam krenuo na fakultet, vid mi se pogoršao. Jednostavno sam prestajao da uočavam detalje. To je osećaj kao
da nešto nestaje pred tobom. Prvi put sam tada otišao kod očnog lekara. Rekli su mi da moram da menjam život iz korena, sad se vidi da su bili u pravu. Međutim, nisam ih mnogo slušao, nastavio sam da živim onako kako sam živeo ranije, od danas do sutra.
Oslepeo sam. Ne mogu da kažem u potpunosti jer vidim svetlost, oblike i senke. A u treninzima karatea uživam -rekao nam je Miloš.