Dok su neki poput Sergeja i Tanje bezobzirno vređali Đurića i prozivali Srbiju za prljav scenario, drugi su veličali hrabrost momka u plavoj jakni sa Kosova koji je „pesnicom po nosu udario ROSU”. Tu nije kraj, odmah je, naravno, počelo onlajn prijavljivanje u dobrovoljce i stvaranje grupa koji će ići na Kosovo.

Problem je samo što bi svi ti onlajn ratnici otišli „tetki da odnesu lek” kada bi se nedajbože zapucalo. Jer ipak, lakše je biti Obilić na Tviteru i Fejsbuku i pevati „Zemljo slavnih vitezova Lazara i Miloša” iz fotelje u toplom stanu u beogradskom krugu dvojke.

Sve je to u redu, svako ima pravo na svoj stav, ali zar nismo naučili da smo zbog busanja u grudi samo ostali kratkih rukava? Nama trebaju dobrovoljci koji će otići na Kosovo da tamo žive, osnuju porodice i čuvaju srpsko ime, da ne iščezne sa svete zemlje.

Jesu Srbi kurčevit narod, kao što reče Nikola Selaković, ali hajde da tu kurčevitost okrenemo i da je iskažemo na pametan način. Rađajmo decu zbog života, a ne zbog slanja u rat.

Trebaju nam ljudi koji će održati svetlost pećkih kandila, koji će čuvati Visoke Dečane i koji će na KiM održati u životu srpska imena kao što su Dušan, Jovan, Veljko, Marko...

Samo tako možemo sačuvati naše Kosovo i samo je to put kojim treba ići. Borimo se da ljudima na KiM obezbedimo mir, posao i uslove za opstanak. To je naša najvažnija misija, u kojoj moramo da istrajemo, sve ostalo je sporedno.