Pitanje se ne odnosi na one, koji bi po prirodi posla trebalo to da žele, na one, koji danas vode opoziciju u Srbiji. Jer kako drugačije, nego sklanjanjem u ćošak i vrhunskom nesposobnošću objasniti ponašanje opozicije u poslednjih šest godina, u kojima rejting prvog čoveka Srbije i njegove partije stalno raste, a njihov je na najnižim marginama.

Dakle, pitanje važi za sve nas ostale - da li bismo se menjali za mesto Aleksandra Vučića? Ako se potrudimo da damo pošten, iskren odgovor, sumnjam da bi iko prihvatio takvu trampu. Da pogledamo, ukratko, za šta bismo se to menjali:

Držati zemlju između Zapada i Istoka, a jednako blisko jednom i drugom. Zvuči jednostavno, ali kako danas to izvesti kad je celi Zapad stao u jedinstven front protiv Rusije. Najpre solidarišući se sa Britanijom povodom trovanja Sergeja Skripala, koje je rezultiralo masovnim proterivanjem ruskih diplomata iz zapadnih zemalja. A ovih dana jačanjem tog partnerstva kroz zajednički odgovor na krizu u Siriji, što u Savetu bezbednosti, što na terenu, pri čemu Rusija ostaje sve više usamljena.

S druge strane, kako odoleti stalnom ruskom zahtevu da se njihovom osoblju u Humanitarnom centru u Nišu dodeli diplomatski status. Ili kada Rusija, u grčevitoj potrazi za saveznicima, traži po Evropi one koje bi podržali njenu politiku na Bliskom istoku, a u stvari joj treba partner koji bi stao na njenu stranu u konfliktu sa Zapadom.

Kako stalno vraćati u ravnotežu srpsku spoljnopolitičku poziciju kad ne prođe dan, a da neko od proruskih ministara u Vladi ne iskaže veliku naklonost Rusiji, njenom vođstvu i njenoj politici? S druge strane, kako hendlovati samoproglašene proameričke članove Vlade, koji nisu ništa manje glasni?

Dolazimo do pitanja nad pitanjima - Kosova. Ima li ičeg lakog u tome, u problemu koji nad Srbijom stoji decenijama i ostavlja iza sebe kilometarsku kolonu lidera i garnitura koje nisu uspele, niti u suštini želele da reše problem? S jedne strane Vučić ima Evropsku uniju kao posrednika, koji barata čitavom lepezom dvostrukih standarda dok pokušava da pruži, kako se to obično kaže, dobre usluge i medijaciju. Evropsku uniju, koja je u toj medijaciji sve samo nije neutralna i objektivna. Sa druge strane pak opozicija ne samo da ne nudi alternativu vidljivoj nameri srpskog predsednika da postigne dugotrajno i dobro rešenje, već u tom licemerju lije krokodilske suze nad sudbinom Kosova, bacajući pod noge sopstvene programe, koje je ne tako davno bila u prilici i da realizuje.

Da li biste se menjali sa Vučićem baš ovih dana, kada o tom, najtežem srpskom političkom pitanju, razgovara sa samim vrhom evropske i svetske politike, pri čemu će ti razgovori biti daleko od kurtoaznih i prijatnih? Da li bi iko prihvatio ulogu koju su srpski lideri svesno izbegavali decenijama, pa zbog tog svog kukavičluka i brige samo o sopstvenom političkom rejtingu, znatno doprineli proglašenju nezavisnosti Kosova. Ne verujem.

Ne verujem da ima onih koji bi i posle ovog kratkog spiska ostali pri ideji da se menjaju sa Vučićem. Ali ono što njega razlikuje jeste to što preuzima odgovornost i što pokazuje energiju i snagu da obavi započeto, te da ispuni obećano. Okolnosti mu nisu naklonjene, ali liderstvo se ogleda i u tome da ste sposobni da menjate okolnosti. I u tome treba tražiti razliku koju Vučić pravi u odnosu na prethodnike, čije rezultate za zemlju bolje da ne pominjemo. Koliko li se često u svojoj borbi Aleksandar Vučić oseća usamljeno? Veliki turski pisac inobelovac Orhan Pamuk napisao je o tome: „Ponekad se osećam nemoćno, nemoćno da se borim, suprotstavim, ili samo progovorim. Umesto toga ćutim, trpim i gomilam… I onda se čudim kad više ne mogu, kad razum kaže previše je previše. I, razmišljam - vagam - težinu, veličinu onoga što imam i što mogu izgubiti. I neki put želim dići ruke od svega, a onda opet znam da se ne dižu ruke samo tako - tako lako“.

Neće ni Vučić dići ruke, siguran sam, a mi ćemo se skloniti iza njegove snage i hrabrosti. Čak i oni, koji ne propuste trenutak da mu otežaju svaki korak u ovoj teškoj borbi, znaju da nadljudskim naporima radi i za dobro njih i njihovih porodica. I porodice njihovih prijatelja. I za takve je turski nobelovac izrekao: „Kao što u ogledalu gleda svoju spoljašnjost, čovek bi trebalo da bude u stanju da, razmišljajući, posmatra unutrašnjost sopstvenog uma“.

Predsednik Vučić često citira Borislava Pekića, koji kaže: „Treba ljubiti zemlju dece svoje, a ne dedova svojih. Jer čast neće zavisiti od toga odakle dolazimo nego kuda idemo“.

Ja bih u ovom tekstu dodao adekvatan citat Semjuela Beketa, a podsećajući na posledice velike ratnike kod nas, koji su, međutim, ratnici samo na tastaturama. Bezbedno skriveni iza lažnih imena, iza maski, sa distance morala i bilo kakve racionalnosti i odgovornosti, oni bi odmah ratovali za Kosovo. Hrabri samo ispred ekrana svog kompjutera, preporučuju da vojska Srbije mora da uđe na sever Kosova, da Vučić ne sme da pristane ni na šta u pregovorima, da oni neće dozvoliti podelu Kosova... Na takve je Semjuel Beket mislio kad je rekao: „Svi mi imamo dovoljno snage da podnosimo tuđe nesreće“. A Srbiji je nesreća dosta.