Nazivajući ovaj tragični događaj pravim imenom - ubistvo, a ne onim monstruoznim - kolateralna šteta, čuvamo u kolektivnom pamćenju istinu, koja će čuvati nas dok god ne izbledi ili se ne preslovi.

Da smo u riziku od preumljavanja, možemo videti gotovo svakodnevno. Zaborav nam služi kao viza za evropsku budućnost u koju ni Evropa ne veruje. Iako smo stradalni narod, prema stradanju nemamo nikakav odnos.

Kako je moguće da nam uši ne zapara rečenica - najbolje žurke su na Veliki petak?! Iz te perspektive nije čudno što manje od dve decenije od razaranja i zaprašivanja Srbije i dalje u sopstvenog dželata gledamo kao u brata. Zaboravili smo ili smo udareni u glavu toliko precizno da je amnezija bila neizbežna. U glavu, tu mislim u Crkvu. Naružena spolja, urušavana iznutra, čini se da je jedini stub koji drži krov našeg nacionalnog ognjišta, iako i sama često deluje konfuzno i kontradiktorno, zbunjujući verne. Čuvajući pojedince zbog istog dresa, izbija adute iz ruku istinskih pastira.

No, Crkvu ne treba napadati, već braniti od neprijatelja, ali i sebe samih. Kada se pogleda sa strane, ipak je Svetosavlje jedini put nade za srpski narod, a SPC najbolji stožer te strategije. Zašto je važno da Crkva kanališe naše ideje o Bogu? Zato što imamo primer da pored uzdrmane Crkve narod krene za brojnim šamanima i lajf-koučima, nanovo ubijajući sebe, nanovo razapinjući Hrista. Zaborav je nametnut kao ideologija koja nema alternativu. Juče zaboraviti, danas istrpeti, zarad sutra. Zarad malo sutra!

Danas čuvajte, od juče učite zarad nekog boljeg sutra koje će postati danas. Bez juče nema danas, a za sutra se mi ne pitamo, već svojim postupcima gradimo temelje budućeg vremena. „Sve što vidim i čujem okolo, toliko je užasno, strašno i košmarno, da bih pao u potpuni očaj ako ne bih verovao, znao i video da poslednja reč pripada Bogu.“ Zato se i uzdajmo u Njegovu pravdu. Večna slava našoj Milici.

Pamtimo!