Čestitke koje izbornim pobednicima šalju njihovi partneri iz sveta po pravilu su kurtoazne, sačinjene od fraza koje slave prijateljstvo i saradnju njihovih zemalja i naroda. Ipak, jedna čestitka tradicionalnom crnogorskom pobedniku bila je mnogo više od protokolarnog gesta. Stigla je iz Moskve, iz Kremlja, sa najvišeg mesta. „Smatramo da bi razvoj rusko-crnogorskih odnosa u duhu tradicionalnog prijateljstva bio u skladu sa interesima naroda obe zemlje“, napisao je Vladimir Putin, predsednik Rusije, čestitajući Milu Đukanoviću pobedu na izborima.

Duh tradicionalnog prijateljstva baš i nije bila politika Putinove Rusije prema Crnoj Gori u poslednje četiri godine, otkako se Podgorica pridružila zapadnim sankcijama prema Rusiji. Još manje je „tradicionalno prijateljstvo“ prisutno od oktobra 2016. i pokušaja nasilnog svrgavanja vlasti u Crnoj Gori, sa mnogo „elemenata inostranosti“, tačnije umešanosti ruskog faktora. Da ne govorimo o tome koliko je „tradicionalnog prijateljstva“ bilo u anticrnogorskoj kampanji u Rusiji, u kojoj su učestvovali i visoki državni funkcioneri, sa ciljem da odvrate Ruse od letovanja u Crnoj Gori. Ili u zabrani uvoza „vranca“ i „krstača“ u Rusiju.

Pošto se sve to izjalovilo, Crna Gora u međuvremenu ušla u NATO, broj ruskih turista na crnogorskim plažama se povećao, a Đukanović veoma ubedljivo postao predsednik, Rusija se povukla. Njen lider Putin, racionalan i moćan državnik, koji brine jedino o interesima svoje velike zemlje, „okrenuo je ćurak“ i prihvatio realnost. A realnost je takva da je Crna Gora stabilna, napredna i demokratska zemlja, punopravna članica NATO i na nekoliko koraka od članstva u Evropskoj uniji, i da se sa njom mora sarađivati.

Putinova čestitka Milu Đukanoviću označila je kraj crnogorsko-ruskog hladnog rata, i to pobedom Crne Gore. To nije bilo nimalo lako, ali nije bilo ni iznenađujuće.

Već 20 godina u Podgorici se donose odluke koje su okrenute samo interesima Crne Gore i interesima njenih građana. Tako je bilo i kada su se otrgli od Slobodana Miloševića, kada su uveli nemačku marku, a potom i evro, kada su krenuli i potom stigli do državne samostalnosti, kada su pristupili NATO… Za sve to bila je potrebna prethodna liderska, državnička odluka i mnogo, mnogo upornosti i hrabrosti. Ali ciljevi su bili jasni i, pokazalo se, dostižni. Crna Gora danas predvodi balkansku kolonu zemalja koje žele da pristupe Evropskoj uniji, tako da je trebalo verovati Đukanoviću na reč kada je u pobedničkoj noći obećao Crnogorcima da će biti deo evropske porodice. Treba mu verovati, jer je obećanja do sada ispunjavao.

Sudeći po čestitki iz Kremlja, to je shvatio i Vladimir Putin, i sam dugogodišnji lider svoje zemlje, a uz to ništa manje pragmatičan i racionalan državnik nego što je to Milo Đukanović. Uprkos naporu Moskve i neskrivenim očekivanjima proruske opozicije u Crnoj Gori, Đukanoviću i njegovima ništa se loše nije dogodilo zbog toga što su jasno i dosledno gurali svoju prozapadnu politiku. Politiku od koje najveću korist imaju Crna Gora i njeni građani, baš onako kako je u Podgorici i odlučeno pre 20 godina.

Za balkanske prilike 20 godina je sasvim dovoljan period da se više ne može govoriti o nizu slučajnosti ili incidentu, već o pravilnosti, pa čak i maloj tradiciji. Recept je jasan i primenjiv i u Srbiji - slediti isključivo svoje interese, ne obazirati se na interese, pa čak ni na pretnje drugih, moćnijih, imati jasan cilj, biti uporan i hrabar i sve će biti dostižno. A Putin i Rusija? Razumeće kad budu shvatili da smo dosledni u sprovođenju svojih interesa i kad vide da hrabro realizujemo planove koji će doneti bolje sutra našoj deci. Na kraju, i Putina interesuje samo interes njegove Rusije. Jer to je normalno u ovom svetu.