Ovo je 13. takvo povećanje u Venecueli otkad je socijalista Maduro postao predsednik, piše "Panos Morukutas", profesor i šef odeljenja za ekonomiju na fakultetu LIU Post u Njujorku i autor nekoliko knjiga o preduzetništvu.

 

Međutim, on upozorava, Madurovo povećanje plate neće puno pomoći radnicima koji rade za minimalnu platu i pokušavaju da se nose sa sve većim troškovima života u toj zemlji koju trese dugotrajna ekonomska i politička kriza. Stopa inflacije je u Venecueli nadrealnih 8.900 odsto. U SAD-u je, poređenja radi, 2,4 odsto.

Ružna istina o povećanju plate u toj zemlji jeste da je to deo njenog problema, a ne rešenje.

Josif Staljin je nekad davno palio cele gradove i sela i ponovo ih gradio za radničku klasu. Maduro je poslednjih godina, kao i njegov prethodnik, pokojni Ugo Čavez, doveo Venecuelu na rub ekonomskog kolapsa, a povećanje minimalne plate je deo njegove borbe protiv desničarskih protivnika.

Međutim, Venecuela tu nije jedinstvena - i u evropskim zemljama poput Francuske i Grčke, koje nikad nisu postale komunističke, desne vlade često su povećavale plate kako bi udovoljile pritisku levičarske opozicije ili koalicionih partnera, kao i sindikata. Umesto tržišta, vlade su počele da određuju plate.

Posledice takve politike su brojne, ali najvažnije su da pretvara privatne kompanije u agencije za socijalnu zaštitu i tera domaće preduzetnike da prebace poslovanje u druge zemlje, a mlade radnike na zavod za zapošljavanje. Stoga nije iznenađenje da zemlje koje su primenile takvu politiku pate od izrazito visokih stopa nezaposlenosti mladih.

Sve je to razlog zašto američke kompanije poput Mekdonaldsa i Volmarta ne bi trebalo da se ugledaju na Venecuelu, zaključuje Morukutas za Forbs.