Patrijarh Irinej tom prilikom rekao je da je Kosovo sveta srpska zemlja, naš Jerusalim, mesto našeg najvećeg stradanja.

On je pozvao ratom prognane Srbe da se što pre i u što većem broju vrate na svoja ognjišta...

Njegove reči, koje su Srbima koji žive tamo bile poput melema na ranu i veliko ohrabrenje, logično, zasmetale su Albancima.

Uznemirile su ih do te mere da su predložili da se Njegovoj svetosti po hitnom postupku zabrani da kroči na teritoriju Kosova! I da to traje sve dok se, kako su rekli, on ne popravi!

Naravno, nisu se na tome zaustavili, izvređali su ga usput nazivajući „popom koji koristi versku vizu da bi prosipao nacionalizam i velikosrpski šovinizam“.

Ni tu nije bio kraj.

U priču su upleli pokojnog patrijarha Pavla, navodeći da je i on, poput sadašnjeg Irineja, umesto poruka mira i tolerancije uvek samo podizao tenzije, te da „su svi ratovi u bivšoj Jugoslaviji i na Kosovu delo Srpske pravoslavne crkve“?!

Šta li bi tek rekli da se celo zasedanje Sabora SPC , kako je predlagao jedan vladika, održalo na Kosovu? Kojim imenima bi isprovocirani Albanci tek tada mogli da nazovu patrijarha i vladike i koje etikete da im zalepe...

Ali, ne smetaju njima ovde ni Irinej, ni episkopi, smetaju im srpske svetinje na Kosovu, jer znaju da dok ima svetinja, biće i srpskog naroda, koji ih nikada neće napustiti!

Iz toga razloga oni pokušavaju svim silama da uguraju Kosovo u Unesko, te da učine da te svetinje postanu „kosovske“.

A i teško im je jer nemaju apsolutno ništa svoje...