Sećanja naviru: Milan Đurđević, centarfor Partizana s kraja osamdesetih, učinio je moje detinjstvo prilično traumatičnim svojim promašajima u antologijskom dvomeču Partizan-Inter. Bilo je i ranije i kasnije takvih centarforova. Ipak, u Srbiji su se „mister promašaji“ namnožili u mnogim sferama društva.

U Srbiji je, jednostavno, postalo normalno da se prilike propuštaju i ne koriste. Imamo živi primer od pre nekoliko meseci: doneo sam „na tacni“ 20 stipendija za master studije na univerzitetu na kojem radim. Prema „Forbsovoj“ listi najboljih postdiplomskih programa, SP Jain programi su već pet godina zaredom u top 20 u svetu - rame uz rame sa drugim zvučnim svetskim imenima.

Tih 20 stipendija u materijalnom smislu vredi više od pola miliona dolara. U nematerijalnom smislu, Srbija dobija mnogo više: studenti studiraju u Sidneju, Singapuru i Dubaiju, upoznaju okruženje, grade mrežu i uče o biznisu direktno u najvećim kompanijama u ova tri grada. Nakon završenog master programa ti studenti bi se vratili u Srbiju i svoje znanje stavili državi na raspolaganje.

Naravno da sam poslao zvanično pismo o namerama Fondu za mlade talente. Naravno da sam održao i sastanak sa rukovodećim ljudima Fonda i naravno da smo se sve dogovorili. Usmeno. Čak je i službena beleška sastavljena, da ima i „napismeno“ šta je ugovoreno. Ali avaj...

Nakon nekoliko ponovljenih upita šta se dešava dobio sam odgovor (a pominjao sam to i u jednoj od prethodnih kolumni) da se „traži pravna forma kako da se ostvari saradnja“. Za to vreme, druge države iz regiona koriste priliku: Rumunija je već potpisala neophodne memorandume o saradnji, a uskoro će se saradnja proširiti na još dve nama susedne države. Oni ne ispuštaju šansu da najbolje studente obrazuju na vrhunskom univerzitetu i da ih nakon toga vrate u zemlju. Sa druge strane, srpska lenjost i (ne)moć birokratije učiniće da ova inicijativa bude još jedan „promašeni zicer“.

Ko zna koliko je još ovakvih inicijativa bilo u prethodnim godinama i decenijama. Ko zna koliko je prilika u raznim sferama propušteno i koliko je zicera promašeno. Ko zna koliko kompanija, univerziteta, institucija je direktno ili preko dijaspore nudilo saradnju Srbiji: ko zna koliko birokrata je uspelo da te inicijative udavi pre nego što su uopšte i pokrenute u punom jeku.

Dok Srbija propušta šanse, ljudi odlaze. Toga su svesni i državni vrh i mnogi ljudi tamo. Jasno je, uostalom, i iz predsednikovih izjava da svest o ovom problemu postoji. Da li je svemoćna hidra birokratije, straha od bilo čega novog i poslovične lenjosti i nepoverljivosti jača od njihovih inicijativa? Želim da verujem da nije tako.

Dokle god se budu tražili birokratski beskonačni procesi, dokle god se bude objašnjavalo zašto nešto ne može umesto da se nađe način da može, stvari se neće snažno pokrenuti. Neka se o ovome makar neko zamisli: ja rekoh i dušu spasoh. A ostali - neka rade kako misle da treba. Ja samo znam da ovako ne valja.