Lejla Osmanović (62) iz Prijedora spakovala je kofere i otišla u Švajcarsku.

„Muka me je naterala“, kaže Lejla koju su pozvali da u Ženevi tri meseca čuva i neguje stariju ženu. Međutim ona je svoj boravak tamo skratila na pola, iako je imala potpuno drugačije planove.

"Trebalo je da brinem o jednoj našoj zemljakinji koja tamo živi, da joj nešto skuvam, očistim joj kuću, pravim joj društvo i pazim na nju... Jedva sam dočekala da nešto zaradim, jer ovde nemam baš nikakvih primanja, živim od obroka iz javne kuhinje. Računala sam, platiću struju, neke dažbine, nešto će mi ostati", počinje svoju priču Osmanovićeva i dodaje da su joj platili kartu do Ženeve.

"Ali sam za mesec i po rada dobila samo 400 evra, a na kraju sam morala da platim i put. Praktično sam radila po najnižoj mogućoj ceni, jer takvi poslovi tamo se plaćaju između 1.500 i 2.000 franaka. A ja sam pristala da je čuvam za samo 500 franaka, jer nisam imala izbora", kaže Osmanovićeva.

Ljudi kod kojih je otišla da radi ponašali su se prema njoj kao da je "pala s Marsa".

"Davana su mi uputstva kako se uključuje i isključuje veš-mašina, čak i kako se koristi toalet-papir. Ma, svašta je bilo, od ranog ustajanja pa do večere koje je za mene bilo ako nešto ostane od ručka. Osećaš se poniženo, kao da nisi ličnost, nego obična nula", deli svoje bolno iskustvo ova Prijedorčanka.

Tek po povratku kući saznala je da nije jedina koja je prevarena.

"Svakakvih sam se priča u međuvremenu naslušala. Ja sam čak i dobro prošla jer ima žena koje su radile mesec, dva, čuvale decu, pazile starije, a nisu dobile ni evro. Samo im kažu: „Evo ti za kartu i hajde nazad“.

Ona kaže da su pojedince i optuživali za krađu.

"A nemaš kome da se žališ jer, na kraju krajeva, radiš na crno. Nije lako u ovim godinama da nađeš posao, ali da mi sada neko kaže dobijaćeš 5.000 maraka, ne bih otišla." poručuje na kraju Osmanovićeva i ističe da, pre nego što se donese odluka o odlasku na rad u inostranstvo, treba dobro otvoriti oči.