Stotine kilometara pređenih peške, samo sa rancem na leđima, prolazak kroz različite i često nepredvidljive vremenske uslove, spavanje pokraj puta i slična odricanja sastavni su deo duhovnih putovanja upornih vernika.

Najpoznatija hodočašća hrišćana svakako su odlazak u Rim, odnosno Vatikan, i Jerusalim. Međutim, postoji još jedno hodočašće koje je izuzetno važno, pre svega za rimokatolike, a koje pohodi ogroman broj verujućih ljudi, već dvanaest vekova. Reč je o Santijagu de Komposteli u Španiji, gde su, kako se veruje, sahranjeni ostaci Svetog apostola Jakova.

U pomenuti gradić u regiji Galicija još od devetog veka odlaze ljudi iz različitih delova Evrope, ali i ostatka sveta. U Kamino, put kojeg su nekada išli i mnogi vladari i značajne istorijske ličnosti, poput Franje Asiškog i Dantea Aligijerija, krenula je i Beograđanka Margita Baštinac (57), koja za „Alo!” otkriva kako se odlučila na 800 kilometara dugu rutu od Francuske do Španije.

- Školjka koju mi je poklonio prijatelj iz Kotora, a koja je simbol Kamina, predstavljala je za mene poruku da moram da krenem na put. Dva dana sam vodila unutrašnju borbu, i onda sam prelomila. Rekla sam sebi: „Dobro, idem.“ Ideja da neko hoda 800 kilometara u 21. veku za mene je bila nepojmljiva, ali je unutrašnji poriv bio jači - kaže Margita, za koju je hodočašće predstavljalo ogroman izazov, ali ona se nije predavala.

Ako želiš da sretneš sebe, kreni na put!

Margita Baštinac ima i savet za one koji se dvoume da li da krenu u Santijago de Kompostelu.

- Ako ih put mami - neka krenu bez previše razmišljanja i priprema. Sve što znaju o putu neka stave u neku „pomoćnu pregradu“ i krenu na svoj put. Jer svaki je lični, jedinstven i drugačiji. Kaže se: „Ako želiš da sretneš (ili nađeš) sebe - idi u Santijago!“

- Bila sam potpuno fizički nespremna za takav poduhvat, ali sam se uzdala u svoju prirodnu snagu i izdržljivost. Istrajnost i tvrdoglavost su tu, čini mi se, odigrale glavnu ulogu, ali i mentalna snaga, svakako. Bilo mi je veoma teško uz žuljeve, vrelinu, ali ujedno i sramota pred starijim ljudima koje sam sretala na stazi. Ipak, za mene je bilo čudesno kako, kad stignem na odredište, bez obzira na bolove, u trenutku zaboravim na napor. Tada sreća i radost bivaju dominantan osećaj, koji traje više od mesec dana, svakodnevno - uverava Margita, inače ekonomista po struci, koja je tri puta uspešno dovršila hodočašće, dok ju je povreda sprečila da i četvrti put ode u Galiciju.

- Bila sam tri godine zaredom - 2012, 2013 i 2014, i potom prošle godine, ali sam zbog povrede prekinula na pola. Prvi put sam se borila sa fizičkim slabostima, drugi put sam se svađala u sopstvenoj glavi i prepoznavala unutrašnja ograničenja, treći je bio za uživanje. Četvrti me je vratio na fizičke slabosti - zaključuje Margita, koja je svoje oduševljenje hodočašćem pretočila u knjigu, koju je, kako sama kaže, napisala u dahu i koja će se uskoro pojaviti u prodaji. Da Kamino nije samo religijski poduhvat, gospođa Baštinac shvatila je upoznavši brojne saputnike.

- Na taj put se ne ide samo iz verskih razloga. U stvari, najmanje sam takvih ljudi sretala, možda deseti deo, ali svakoga dotakne duhovni aspekt jedinstva, zajedništva, podrške, pomoći, drugarstva i svest koliko smo malešni i veliki u isto vreme. Ukratko, to zovemo magija Kamina. Sretala sam Ruse, Rumune, ljude iz celog sveta. Mnogo je Korejaca, ali sam upoznala i ljude iz muslimanskog sveta - jednog Tunižanina i jednog Singapurca. Znam za naše ljude koji žive po zapadnoj Evropi, koji su delimično prolazili Kamino, koliko su imali vremena - kaže ta Beograđanka i ističe da će uspomene sa hodočašća zauvek pamtiti.

- Tamo je svaki dan jedan mali život. Krenete ujutru, otprilike znate gde želite da stignete, ali ni to nije sigurno - zaključila je Margita.