Kad kažem „inovativan“, ne mislim samo na naučna i industrijska dostignuća Nikole Tesle ili Mihajla Pupina: mislim i na mnogobrojne pronalaske običnih ljudi, na vrhunske inženjere u srpskoj industriji, na još mnogo toga.

Srpska inventivnost ogleda se i u najrazličitijim domišljatostima kojima se služimo kada treba pronaći rupe u sistemu: tu su Srbi među najjačima na svetu. Nekad mi deluje da se u tim „rupama u sistemu“ neretko živi, umesto da se živi i funkcioniše u sistemu. Ta iskonska potreba da se sistem izigrava i zaobilazi je sa jedne strane briljantna, ali je sa druge strane pogubna kada treba čitavu državu i društvo uvesti u jasan i za sve jednak zakonski i poslovni okvir: mislim da tu ima mnogo prostora da se unaprede stvari.

Srpska inventivnost ogleda se, kao što napisah, i u pronalazaštvu. Prema nauci, pronalazak, odnosno invencija koja dobije komercijalnu vrednost, postaje inovacija. Toga zaista ima mnogo.
Zanimljivo je znati da je mašinicu za šišanje, takozvanu nularicu, izumeo Nikola Bizumić, a da je prvi hidroavion napravio Srbin, kapetan ruske vojske Ognjeslav Kostović Stepanović. Raznovrsne genijalnosti pojavljuju se i dan-danas: evo nekih primera.

U zlatiborskim selima postoji praksa da se slab akumulator veže za žicu koja ograđuje livadu na kojoj se obavlja ispaša stoke. Umesto da čobanin juri za stadom, kada stoka priđe žici, slaba struja je protrese i njoj, naravno, ne pada na pamet da prilazi ponovo. Kolokvijalni zlatiborski naziv za ovu invenciju je „čobanica“.

Akumulator u Srbiji tradicionalno ima široku primenu: koristi se i kao alternativni izvor struje za pokretanje ražnja za pečenje prasića i jagnjića. Ne znam da li je isključivo srpska inventivnost doprinela da akumulator dobije nove upotrebne dimenzije, ali je definitivno da se na tom primeru vidi sva kreativnost našeg naroda.

Uzgred, stičem utisak da je sve više i više pronalazaka u Srbiji povezano sa hranom i informacionim tehnologijama. Dok su tehnološke inovacije u oblasti informaciono-komunikacionih tehnologija „uvedene u sistem“ (na konkursu za najbolju tehnološku inovaciju u 2018. dominiraju prijave iz oblasti ICT), pojedine invencije i inovacije u oblasti hrane su prosto briljantne, ali „van sistema“.

Imali smo nedavno primer Šumadinca koji je stari automobil pretvorio u pokretnu pečenjaru.
Drugi nedavni primer je izum mog prijatelja iz Varvarina Željka Damnjanovića, koji je patentirao fišek - čovek je mislio i domislio kako da se na potpuno inovativan način pakuju semenke, a da sve to podseća na stari, dobri fišek.

Da se razumemo: svako selo ima nekog svog „pronalazača“, koji uspeva da napravi nemoguće. U konkurse i takmičenja za tehnološke inovacije bi valjalo uvrstiti i ove „male“ pronalaske samoukih majstora, a ne samo akademsku zajednicu i profesionalne inovacione timove. Mislim da je izuzetno dobro i izuzetno važno što se inovacijama poklanja pažnja i pridaje značaj, ali mislim i da država Srbija može mnogo bolje da iskoristi inovativnost i inventivnost naroda. Čini se da drugi segmenti društva nisu na nivou koji omogućuje da se inovacije optimalno iskoriste i unovče i to valja razvijati. Do tada, čuvajmo i skupljajmo znanje i pronalaske - trebaće nam.