Ja ne verujem, jer da je Albancima i njihovim sponzorima zaista stalo do pomirenja, sigurno bi nekome drugome dali da promoviše tu ideju, a ne zlikovcu kome su ruke krvave do lakata. I ne samo to, beskonačnost Ramuševog bezobrazluka najbolje se vidi po tome što on pomirenje nudi u zamenu za to da Srbija prizna Kosovo. Dakle, Albanci i Amerikanci nam nude uslovno pomirenje, što se u slobodnom prevodu može nazvati samo ucenom.

Šta nas čeka ukoliko ne pristanemo na pomirenje pod njihovima uslovima? Napadi na decu i starce, paljevine, kamenovanje, otimačine koje smo videli prethodnih dana samo su deo repertoara kojim nas žele „nagovoriti“ da priznamo nezavisno Kosovo. Nego, sve i da uradimo kako se od nas traži, ko može da nam garantuje da će u toj njihovoj državi Srbi živeti bolje, sigurnije i sa više prava nego što žive danas? Plašim se da to ne može niko i da bi se Srbija tek onda našla svezanih ruku.

Drugi veliki problem koje se još ne otvara na pravi način je pitanje privatne imovine kosovskih Srba i Srpske pravoslavne crkve. Šta je sa ogromnom zemljom u Metohiji, kućama i stanovima? Ko će da nam vrati i plati milijarde i milijarde evra koje su na Kosovo stizale iz Beograda? Zašto mi ne bismo uslovili pomirenje omogućavanjem povratka ili pravičnom nadoknadom za imovinu svih Srba raseljenih sa Kosova, ali i procesuiranjem ratnih zločinaca, što nas opet vodi do Haradinaja, njegovog brata i njihovih saboraca iz OVK.

Sve su to pitanja bez odgovora jer Srbi nemaju moćne prijatelje poput Albanaca. Zato je vrlo moguće da nikada ne budu u prvom planu pregovora u Briselu. Jednostavno, njima se sve može, a mi, Srbi, obeleženi smo kao loši momci i kao takvi nikada nismo u pravu.