Znamo da je sport za nas više od igre. Jesmo zemlja sportskih uspeha i zemlja sportskih šampiona, bez ikakve dileme. Mnogi me širom sveta pitaju - u čemu je tajna. Kako mala zemlja uspeva da ostvaruje tolike sportske uspehe? Odgovor je jednostavan: em nam je sport u krvi, em je postojao sistem, em ne praštamo neuspehe. Pogledajmo fudbal - najomiljeniji, a najmanje trofejni sport kod nas: u prošlosti smo konstantno ispraćali reprezentaciju na velika takmičenja sa velikim očekivanjima, a po povratku sa takmičenja - tražili selektorovu glavu. Uostalom, evo analize nastupa Jugoslavije i Srbije na Mondijalima u poslednjih pola veka.
1974. godine otišli smo sa oreolom favorita. Nakon nerešene utakmice sa Brazilom i pobede od 9:0 protiv nejakog i neukog Zaira apetiti su porasli u nebesa. Otrežnjenje usledilo: tri poraza u drugoj rundi.
1982. godine domaća javnost je veličala igrače i stručni štab. Stvorila se ogromna tenzija. Zahvaljujući našoj nemoći i sudijskim marifetlucima - nismo prošli grupu. Vratili smo se kući gotovo posramljeni.
1990. godine očekivanja nisu bila prevelika, posebno nakon blede igre i poraza od Holandije na „Maksimiru“. Na samom prvenstvu, nakon teškog poraza od Nemaca i pobeda protiv Kolumbije i UAE, usledila je maestralna utakmica „Piksi protiv Španije“. Ispali smo nezasluženo od Argentine u četvrtfinalu (eh, ti penali i Serđo Gojkočea): ovo je jedini put da nisu tražene „glave na tacni“.
1998. godine otišli smo kao skup svetskih zvezda - nakon neuverljive igre u grupi plasirali smo se u drugi krug i izgubili od Holanđana, nakon promašenog penala Mijatovića i nesrećnog primljenog gola u 90. minutu (Davids). Pokojni Santrač i njegova taktika 4-4-1-1 bili su predmet opšte kritike i podsmeha.
2006. godine smo se junački obrukali: „najbolja evropska odbrana“ delovala je smešno protiv Argentine, Holandije i Obale Slonovače. Mnogo toga je bilo naopako: sukob igrača, odvajanje Crne Gore od Srbije, pozivanje selektorovog sina u reprezentaciju... Ishod je bio jasan i neminovan: ceh je platio Ilija Petković.
2010. godine smo otišli na Mondijal sa svešću o „lakoj grupi“ i „sigurnom prolazu“ protiv Gane, Nemačke i Australije. Uspeli smo da dobijemo Nemce, da kukavički odigramo protiv Gane i primimo kasni gol i, na kraju, na volšeban način izgubili protiv Australije. Drugi krug je ostao pusti sanak, a glava Radomira Antića prineta je na žrtveni oltar.
Jedini selektor u koga se nismo kleli bio je Osim (dobro, i Santrač donekle). Jedini selektor koji danas ima status „hadžije“ je - upravo taj isti osporavani Ivica Osim. Ove godine idemo bez prevelikih očekivanja: to me hrabri i raduje. Momcima želim da se bore za Srbiju i da ne obraćaju pažnju ni kritike, ni na komentare onih koji su na sva usta pljuvali nakon Čilea, a hvalili nakon brzometnog razaranja nesrećnih Bolivijaca. U krvi našeg naroda je da od sportista očekuje previše: od ove selekcije, u vrlo nezgodnoj grupi, očekujem borbenost - pa šta bude.
Između dva poslednja primetnija učešća (polufinale 1962. i četvrtfinale 1990.) prošlo je 28 godina. Ove godine se navršava novi ciklus od 28 godina - možda nas momci ponovo iznenade kao 1990. Tada je bilo skepse prema Osimu i njegovom izboru, sada prema Krstajiću i njegovom izboru.
Koincidencija ili kosmički ciklus? Moći ćemo da naslutimo sledećeg ponedeljka, posle prvog mondijalskog meča protiv Navasa i družine. „Orlovi“, srećno!
Komentari (1)