- Obavezno posetim Crkvu Svetog Nikole i zapalim sveće... Svaka molitva u ovom hramu donese više optimizma, novu nadu i ohrabrenje o postojanosti vere. Rastužio me je sveštenik kad mi je rekao da sam prvi koji je danas ušao u crkvu. Moji prijatelji iz detinjstva, bez obzira na to koje su vere i nacije, ovog Vidovdana bili su zabrinuti za budućnost. Svi osećaju da se primiče trenutak rešavanja takozvanog kosovskog pitanja, ali sam stekao utisak da se nekako svi pribojavaju mogućeg rešenja. Strahuju od toga da će odluke velikih sila, od kojih, kako kažu, sve zavisi, biti na štetu i Srba i Albanca. A možda će i eliminisati svaku nadu u neki oblik zajedničke budućnosti. Svi se slažu da se brza rešenja nikada nisu primala na Kosovu i da su srpsko-albanski odnosi mnogo komplikovaniji nego što činovnička logika takozvane međunarodne zajednice može da razume - kaže Radenković za „Alo!“.

- Sad, posle dve decenije, u Prištini govorimo otvorenije o ratu, sukobima, zločinima. Družim se s ljudima koji nisu počinili zločine i iskreno govorimo o zlu koje je, verujemo, ostalo u prošlosti. Znamo da je Priština odlaskom Srba izgubila važan deo duše. Volim ovaj grad više zbog emocija i atmosfere, nego zbog geografije, a najviše zbog ljudi. I onih koji su ostali i onih koji su otišli. I to je grad u koji se vraćam - kaže Dejan Radenković.