Kosovo jeste mesto na kojem je stvoren mit, svaki narod ima neko svoje Kosovo sa kojeg je potekla priča koja vekovima nadahnjuje naciju i daje joj osećaj zajedništva. Naša nevolja je u tome što smo, za razliku od mnogih drugih naroda, na nacionalnom mitu gradili praktičnu politiku i uređivali odnose među ljudima, a to ne izlazi na dobro.

Nešto kao mit je i duboko ukorenjena novija priča, po kojoj su maltene svi Srbi, koji su se odselili sa Kosova, bili na to prinuđeni, naterani, a imovina im je oteta. Budimo, bar u ovom momentu, iskreni da je to ipak daleko od istine. Jer kada prodate Albancu kuću, njivu i šumu za desetine ili stotine hiljada evra, onda nemojte da u kafani naručujete pesmu „Ko da mi otme iz moje duše Kosovo“!

Mnogi se sećaju da je za vreme Miloševića važio Zakon o posebnom prometu nekretnina na Kosovu i Metohiji, donet s ciljem da se smanji broj Srba koji prodaju imanja Albancima i napuštaju Kosovo. To je značilo da se za svaku kupoprodaju koje se odvija na KiM morala da pribavi posebna saglasnost Ministarstva finansija Republike Srbije.

S obzirom na to da su se takve saglasnosti retko davale, većina prometa između Srba i Albanaca odvijala se nezvanično, u sivoj zoni, preko internih ugovora, u najboljem slučaju overenih kod advokata. Pošto su takvi ugovori bili nevažeći pred Zakonom, dešavalo se da Srbi posle nekoliko godina ponovo istu kuću prodaju drugom Albancu ili traže još novca od prvobitnog kupca. Za takve akcije imali su podršku u sudstvu i policiji gde su sedeli sve sami Srbi. Čak i u Drenici, gde Srba nije bilo, predsednik opštine i drugi opštinski funkcioneri, kao i šef policije bili su Srbi. Oni su umnogome doprineli da se albanskom narodu na Kosovu država Srbija smuči i da je odbace kao svoju.

Proteklih nekoliko dana boravio sam u mojoj Gori, čijih 19 sela je naseljeno isključivo Gorancima i gde nijedna njiva niti kuća nisu prodate Albancima. Nikada niko silom nije uspeo da ih natera da prodaju svoja imanja. Nisu prodavali ni kada su od Albanaca dobijali vrtoglave novčane ponude za kuće, zemlju, šumu… Gorancima, koji žive podno Šar-planine i Koritnika, država (kako god se ona zvala) ništa ne pomaže niti ima uticaja na njihove živote. Iako većina njih živi u dijaspori, uglavnom u zemljama EU, Americi i Kanadi, svi se preko leta vraćaju u svoju Goru i tamo grade kuće, dograđuju postojeće, proširuju…

To nema nikakvu ekonomsku opravdanost jer u tim kućama oni provode po 15 dana godišnje. Ali njih ekonomska opravdanost i ne zanima, oni znaju da su njihovi dedovi tako radili, njihovi očevi, te da je obaveza i njih da isto to rade. Njihov osećaj pripadnosti rodnom kraju nije merljiv u novcu.

Ovo je tek jedna od osobenosti Goranaca i Gore, područja na Kosovu čiji ljudi s pravom traže svoje mesto u novoj, budućoj, kosovsko-srpskoj arhitekturi. Odnedavno je u opticaju zahtev Goranaca, upućen najvišim organima vlasti Srbije, kao i liderima EU, da se ovo područje proglasi distriktom, imajući u vidu njegove brojne etničke, geografske i ekonomske osobenosti. Iako su uvek iskazivali punu lojalnost državi Srbiji, Goranci nisu dobili adekvatan odgovor, pa je tako Gora, sa 19 sela i desetak hiljada žitelja, izgubila status opštine, jer je srpski pregovarački tim vodio brigu samo o srpskom stanovništvu i formiranju srpskih opština.

Kako drugačije objasniti činjenicu da je Gora sa desetak hiljada žitelja izgubila status opštine, a da je kao nova opština na Kosovu proglašeno selo Ranilug kod Gnjilana, u kojem živi nekoliko hiljada stanovnika. Nažalost, Gora i Goranci su predmet interesovanja Srbije, njenog pregovaračkog tima i šefa kancelarije za KiM Marka Đurića, tek u predizbornim kampanjama, kada su glasovi Goranaca potrebni za podršku kosovskim Srbima i Srbiji.

Zato zahtev da Gora postane distrikt, zasebno, autonomno područje sa punom lokalnom samoupravom, ima puno opravdanje i zaslužuje da bude realizovan. Na taj način će i čitav kompleks drugih dogovora biti učvršćen jednim pravičnim i duboko opravdanim rešenjem, koje ne počiva na mitovima, već na realnosti. Rešenje koje će doprineti kompromisu i dugoročnom miru, onome što su Goranci uvek zastupali.