* Četrdesetčetiri godine trebale su Španiji da da bivšeg diktatora Franciska Franka ekshumiraju iz Mauzoleja u "Dolini palih" i da ga sahrane na nepoznatoj i tajnoj lokaciji
* Kovčeg sa posmrtnim ostacima surovog diktatora koji je na vlast došao uz pomoć Hitlera i Musolinija u krvavom građanskom ratu koji je trajao od 1936-1939. nosili su članovi porodice
* Tokom Drugog svetskog rata Španija je ostala neutralna, iako je slala dobrovoljačke odrede na istočni front. Posle poraza sila Osovine u Drugom svetskom ratu Franko se okrenuo Americi, sa kojom je uspostavio vojni i trgovinski savez
Četrdesetčetiri godine trebale su Španiji da se odluči na korak da bivšeg diktatora Franciska Franka ekshumiraju iz Mauzoleja u "Dolini palih" i da ga sahrane na nepoznatoj i tajnoj lokaciji uprkos protivljenju naslednika.
Kovčeg sa posmrtnim ostacima surovog diktatora koji je na vlast došao uz pomoć Hitlera i Musolinija u krvavom građanskom ratu koji je trajao od 1936-1939. nosili su članovi porodice Franko. Kovčeg je bio pokriven crvenim platnom sa grbom porodice Franko. Ovaj čin prebacivanja posmrtnih ostataka španskog diktatora bio je novi detalj u istoriji najbrutalnijeg režima posle Hitlera i Musolinija. S ovim činom španske levičarske vlade podela u samoj državi nikad nije bila jača.
Ko je bio Caudillo de España por la gracia de Dios
Pravo ime generalisimusa Franciska Franka je bilo Francisco Paulino Hermenegildo Teódulo Franco y Bahamonde, rođen je 4. decembra 1892 u gradu Ferol u španskoj pokrajini Galicija na obali Atlanskog okeana. Otac mu je bio mornarički oficir, a po završenoj školi želeo je i on da postane mornar i krene očevim stopama. Međutim, pošto je Pomorska akademija bila zatvorena od 1906. do 1913, pristupio je Pešadijskoj akademiji u Toledu 1907. Diplomirao je kao drugi poručnik 1910. godine. Dve godine kasnije, zatražio je da ga pošalju u Maroko. Španske namere da fizički okupiraju svoj afrički protektorat uzrokovao je dug rat (1909—1927) sa Marokancima. Godine 1916, sa 23 godine i sa dobijenim kapetanskim činom, teško je ranjen u El Biucu.
Od 1917. do 1920. bio je prekomandovan na Pirinejsko poluostrvo. Poslednje godine, zamenik pukovnika Hose Milan Astrej, harizmatični oficir, osnovao je Špansku legiju. Franko je postao drugi čovek Legije i vratio se u Afriku.
Godine 1921. oženio se Marijom del Karmen Polo, sa kojom je imao jedno dete, kćerku Mariju del Karmen, rođenu 1926. Kum na venčanju mu je bio kralj Alfonso XIII. Ova činjenica će ga tokom Druge španske republike okarakterisati kao monarhističkog oficira.
Postavši najmlađi general u Evropi 1926. godine, Franko je postavljen za direktora Vojne akademije u Saragosi, zajedničke akademije za sve vojne kadete.
PROČITAJTE JOŠ:
Nakon što je 1936. vladu formirao levičarski Narodni front, došlo je do nemira širom zemlje. Franko se pridružio grupi oficira koji su se spremali da izvrše vojni puč i preuzmu vlast. Puč koji je trebalo da bude izvršen 18. jula nije uspeo i prerastao je u Španski građanski rat.
Franko je uspeo da se nametne kao vođa pobunjenika i da dobije pomoć Trećeg rajha i Italije. Hitler i MUsolini su formirali čuvenu Legiju Kondor koja se obrušila na republikance čineći masovne zločine protiv civila.
Naši republikanci kreću u rat
Republikanskim jedinicama priključio se veliki broj boraca širom sveta koji su verovali da se fašizam može zaustaviti. Među njima put Španije krenuo je veliki broj dobrovoljaca, sa naših prostora, od kojih se neki nisu vratili, a neki posle povratka i završetka Drugog svetskog rata zauzeli su ključne vojne i političke pozicije u Drugoj Jugoslaviji.
Beogradsko Udruženje španskih boraca raspolaže podacima da je u Internacionalnim brigadama i drugim jedinicama Španske republikanske armije bilo 1775 dobrovoljaca iz Jugoslavije, od kojih je u Španiji poginulo njih 595 a kasnije, u Narodnooslobodilačkoj borbi 116. Među španskim dobrovoljcima je bilo veterana radničkog pokreta, vodećih revolucionara i članova najužeg rukovodstva KPJ (pet članova CK, sedam članova iz aparata Kominterne i troje bivših poslanika), kao Blagoje Parović, Vladimir Ćopić, Roman Filipčev, Božidar Maslarić, Marko Orešković, Karlo Mrazović, Dragotin Gustinčič, Veljko Kovačević, Julio Varesko. Naši "Španci" ratovali su u Karobanji, kod Brunete, Saragose, u Aragonu, Teruelu, Marbelji, San Mateu, na barikadama Madrida i mnogim drugim bojištima. U Drugom svetskom ratu, španski borci su bili na najistaknutijim vojnim položajima u NOVJ. Posebno Koča Popović i Peko Dapčević, komandanti elitne Prve i Druge proleterske divizije. Godine 1945. sva četvorica komandanata armija nove Jugoslovenske armije bili španski borci. Tokom završnih operacija za oslobođenje zemlje, sve četiri armije JA predvodili su španski borci (Koča Popović, Peko Dapčević, Kosta Nađ, Petar Drapšin). Kod naroda i boraca su „Španci“ predstavljali uzvišeni pojam lične hrabrosti i odanosti borbi protiv fašizma. Čak 60 španskih boraca je proglašeno narodnim herojima Jugoslavije.
Posle tri godine Frankovi nacionalisti su dobili rat. Franko je zaveo diktaturu, proglasio monarhiju, a sebe imenovao za regenta.
Tokom Drugog svetskog rata Španija je ostala neutralna, iako je slala dobrovoljačke odrede na istočni front. Posle poraza sila Osovine u Drugom svetskom ratu Franko se okrenuo Americi, sa kojom je uspostavio vojni i trgovinski savez.
Španska ekonomija je nakon građanskog rata bila u katastrofalnom stanju. Mnoge fabrike su bile uništene, a investitori i kvalifikovani radnici su napustili državu. Tokom 1940-ih privreda se slabo razvijala. Frankov režim je u to vreme sprovodio politiku autarkije, tako da je Španija bila izolovana od međunarodne trgovine. Ova politika nije dala rezultate. Privreda se našla u još većoj stagnaciji, a crna berza je cvetala.
Španija se našla pred bankrotom. Pod pritiscima SAD, MMF i tehnokrata iz Opus Deia, Franko je počeo sa novom ekonomskom politikom. Sredinom 1960-ih godina započeto je sa skromnim ekonomskim aktivnostima i privrednim reformama.
Kada je Franko smenio mnoge ministre i na njihova mesta doveo tehnokrate, sprovedene su dublje reforme, koje su omogućile privredni rast.
Nakon dugog perioda recesije, godine 1959. je počeo period velikog ekonomskog rasta koji je potrajao sve do 1974. godine. Taj privredni rast je postao poznat kao „Špansko ekonomsko čudo”. Niske plate i porezi, zabrana štrajkova kao i zaštita stranog kapitala privukli su mnoge investitore koji su otvorili fabrike u Španiji.
Prva decenija nakon završetka građanskog rata je bila obeležena ugnjetavanjima i ubistvima, još neutvrđenog broja političkih protivnika Frankovog režima. Procena broja ubijenih je i danas kontroverzna i kreće se između 15.000 i 50.000 ubijenih.
Režim je postepeno bivao manje nasilan, ali je ipak uspevao da suzbije razne političke grupacije, od komunista i anarhista do liberalnih demokrata i katalonskih i baskijskih separatista, koje je kontrolisao svim sredstvima, uključujući i policijsku represiju.
Franko je promovisao jedinstveni nacionalni identitet u Španiji, i istovremeno suzbijao svaku različitost, a njegovi pogledi na špansku tradiciju su bili pomalo izveštačeni.
Da bi učvrstio nacionalno jedinstvo, Franko je sprovodio i svojevrsnu „jezičku politiku”. Jedini dozvoljeni jezik bio je španski (odnosno kastiljanski dijalekat), dok je upotreba katalonskog, baskijskog, galicijskog i drugih manjinskih jezika bila zakonom zabranjena.
Rimokatolička crkva je dobila status državne crkve i vraćena su joj sva prava oduzeta tokom Druge Republike. Sa druge strane, Crkva je 1953. odobrila Franku da bira biskupe sa spiska kandidata koji bi mu predlagao papa. Svojim uticajem crkva je podsticala je Franka na donošenje zakona o zabrani knjiga.
Godine 1969. princ Huan Karlos, koji se školovao u Frankovoj Španiji, je dobio titulu Princ od Španije, te je bilo očigledno da će naslediti Franka. Ta odluka je iznenadila karliste, ali i pretendenta na presto, Huanovog oca, Karlosa grofa od Barselone. Godine 1973. Franko se odrekao mesta premijera, ali je zadržao titulu Vođe Španije, tj. funkcije šefa države i vrhovnog komandanta.
Poslednjih godina Frankovog života došlo je do sukoba unutar Nacinalističkog pokreta, oko toga ko će naslediti ostarelog Franka. Zbog zdravstvenih problema Franko je 19. jula 1974. imenovao Huana Karlosa za vršioca dužnosti šefa države.
Franko se početkom septembra oporavio i nastavio da obavlja svoje ranije dužnosti. Godinu dana kasnije zdravstveno stanje mu se ozbiljno pogoršalo. Dana 30. oktobra pao je u komu i priključen na aparate za održavanje u životu. Umro je oko ponoći 20. novembra 1975. u 83. godini.
Sahranjen je u Dolini palih, ogromnom memorijalnom kompleksu posvećenom svim žrtvama Španskog građanskog rata. Sahrani su prisustvovali: čileanski diktator Augusto Pinoče, bolivijski diktator Hugo Banzer, jordanski kralj Husein i američki potpredsednik Nelson Rokfeler.
BONUS VIDEO: STIGAO VOZ IZ KINE! Spektakularna scena na Novom Beogradu!
Komentari (0)