U Beograd se 8. maja 1980. godine slila svetska elita. Na istom mestu našli su se Leonid Brežnjev, Indira Gandi, Margaret Tačer, Muamer el Gadafi, Sadam Husein, Helmut Šmit i još stotine hiljada nepoznatih ljudi. Svi oni došli su iz jednog razloga - da na poslednji počinak isprate doživotnog predsednika SFRJ Josipa Broza Tita.

 

Tačno u podne, 8. maja 1980. godine, nakon počasne straže koju su činili članovi Predsedništva SFRJ i Predsedništva CK SKJ, kovčeg sa telom Josipa Broza Tita, predsednika SFRJ koji je preminuo četiri dana ranije, iznet je iz Skupštine Jugoslavije i ponet na Dedinje.

Titov kovčeg je iznelo 8 admirala i generala JNA. Nakon govora Stevana Doronjskog, pogrebna kolona je krenula Ulicom kneza Miloša i Bulevarom Oktobarske revolucije do bivše zimske bašte Titove rezidencije, Muzeja “25. maj“ i Kuće cveća.

Poslednji govor drugu Titu održao je Lazar Koliševski ispred Kuće cveća i tribine postavljene za strane državnike.

Ko je sve ispratio Tita na poslednji počinak?

U godini u kojoj su Ujedinjene nacije imale 154 članice, Titovoj sahrani su prisustvovale delegacije iz 127 zemalja.

U Beogradu se tog 8. maja 1980. našlo 38 šefova država (kraljeva i predsednika), 5 prinčeva, 7 potpredsednika republika, 6 predsednika parlamenata, 10 predsednika vlada, 3 potpredsednika vlada, 12 ministara inostranih poslova, 20 članova vlada i 21 državni funkcioner.

Bio je to nezapamćen slučaj u hladnoratovskoj istoriji sveta. U pogrebnoj povorci, rame uz rame, šetali su zapadni političari i socijalističke vođe, kraljevi i komunisti, predsednici i opozicionari…

U Beogradu su tog dana bili Kurt Valdhajm, genaralni sekretar OUN-a, Leonid Brežnjev, predsednik Prezidijuma Vrhovnog sovjeta SSSR, Volter Mondejl, potpredsednik SAD, kao i Lilijan Karter, predsednikova majka. Veliku Britaniju su predstavljali princ Filip, suprug kraljice Elizabete II i predsednica vlade Margaret Tačer, a bila je tu i njena indijska koleginica Indira Gandi. Sadam Husein predstavljao je Irak, a Muamer el Gadafi Libiju.

Interesantna je i činjenica da je najveću delegaciju na sahranu poslala Zapadna Nemačka. Osim što je bila najbrojnija, u Beogradu 8. maja 1980. faktički se nalazio celokupni državni vrh te zemlje – kancelar Helmut Šmit, predsednik Karl Karstens i ministar spoljnih poslova Hans Ditrih Genšer. Teoretičari zavere i danas pričaju da je razlog tome bio taj što je Tito bio – “njihov čovek”.

Zbog svih njih, još stotine hiljada bezimenih Jugoslovena, kao i činjenice da su direktan prenos sahrane preuzele televizijske stanice iz više od 40 zemalja ovaj događaj su odredile kao zvanično najposećeniju sahranu nekog državnika u novijoj istoriji.

Poslednji pozdav uz zvuke Internacionale