Čak i ovo vreme relaksacije strogih mera svaki idući dan sugeriše nam da će se svet nakon korona virus krize (ili u) radikalno promeniti. Na bolje ili gore? Uzmimo krajnje potencijalne ishode u obzir - svetski mir ili svetski rat. Počnimo prvo s optimističnim scenarijem.

Činjenica jeste da se sve zemlje sveta u isto vreme nalaze u istom problemu. U ovom trenutku ne čini se da bi jedna bila u toliko boljoj poziciji da bi mogla iskoristiti slabost druge ili drugih za sopstvene osvajačke ciljeve. Ta činjenica ide u prilog globalnom miru, barem smirivanju. U tom kontekstu moglo bi se reći da je "dobro" da je najteže pogođena najveća vojna sila sveta (u onom ljudskom to je, dakako, tragedija). Ako bismo išli tom linijom razmišljanja mogli bismo reći i kako je "dobro" da se korona vratila u Kinu jer se ponovo uspostavlja "ravnoteža", piše hrvatski portal "Advance.hr".

Naravno, zvuči nerealno (i pomalo zločinački) očekivati od jedne smrtonosne pandemije da svetu donese veliki ekvilbirijum i neće. Neki se sada već ozbiljno pitaju koliko još od ove pandemije SAD mora da oslabe da bi Kina krenula u vojno preuzimanje Tajvana. I nije takav scenario nešto što se može otpisati ako se zna da su decenije mira između Kine i Tajvana uslovljene američkom vojnom prisutnošću u Tajvanskom prolazu.

S druge strane ova pandemija nije nešto što bilo koja Vlada može namerno da ignoriše (možda beloruska). Ratovi se ne pokreću uz "socijalnu distancu", eventualno sa njom se završavaju (slučaj Španske groznice na kraju Prvog svetskog rata). Dalje, već vidimo kako se neki sukobi smiruju u vreme aktuelne pandemije.

Saudijska Arabija užurbano završava svoju vojnu agresiju na Jemen (naravno, nije koronavirus jedini razlog MbS-ove propale avanture). Situacija u Siriji je mirnija nego ikad. Dobro, imamo čudan pokušaj invazije na Venecuelu u organizaciji američkih plaćenika (a verovatno i vrha), no to je više "korišćenje gužve" i podsetnik na neodustajanje Trampove administracije od smene režima u Karakasu (naročito u američkoj izbornoj godini), a ne veliki rat, svakako ne globalni rat, piše portal Advance.hr.

Ovo je situacija bez presedana. Ceo svet nalazi se pred istim izazovom i nije teško zamisliti scenario u kojem će to dovesti do nekakvog osećaja ujedinjenja, zajedničke borbe protiv kolektivnog izazova (iako početak pandemije nije uopšte sugerisao to, upravo suprotno, kriza je počela sa "svako za svakog" mentalitetom).

Ipak, takođe znamo da će ova pandemija sa sobom doneti i neminovnu tešku ekonomsku krizu, a to je već stanje koje, poznavajući prošlost, ima tendenciju da se pretvori u rat. Ne uvek, naravno. SAD su od osnivanja prošle kroz više od 40 recesija, a vodili su "samo" 20-ak ratova izvan svojih granica. Ipak, šansa za izbijanjem velikog rata u vreme krize svakako je povećana.

Zašto? Jedna od teorija je tzv. "vojni kejnzijanizam". O čemu je reč? O pretpostavci da rat stvara veliku ekonomsku aktivnost, veliku potražnju, te može ponekad izvući zemlje iz duboke ekonomske depresije. To je svakako bio slučaj sa SAD-om u prvoj polovini prošlog veka. SAD su se iskobeljale iz Velike depresije tek nakon ulaska u Drugi svetski rat. Tu je i tzv. vojno-industrijski kompleks, proizvodnja oružja i sve što ide s tim. Nije teško zamisliti da neke zemlje, nakon što se nađu u jako nezgodnoj ekonomskoj situaciji, počnu da razmišljaju o ratu kao mogućem "rešenju" za postojeće stanje.

Na stranu argumenti koji se podvaljuju masama kroz propagandu, zašto se zaista vode ratovi? Neki smatraju kako je privatni motivator sigurnost, a ne ekonomski napredak. Naravno, ta dva pojma mogu da se komotno zbiju u jedan. Irak se nakon iscrpljujućeg Iračko-iranskog rata 80-ih našao u teškoj ekonomskoj situaciji pa su pokrenuli invaziju na Kuvajt, ali to je bio pokušaj namirivanja za štetu u koju su ih u neku ruku pogurale SAD.

Osvajanje u kriznim vremenima nije baš privlačno. Uzmimo spomenuti slučaj Kine i Tajvana. Nije tajna da je deo kineske političko-vojne doktrine da vrati svoju "odbeglu provinciju" natrag u sastav Narodne Republike. Verovatno bi to već i pokušali da nije bilo američke vojske koja se postavlja između njih. Zamislimo sada pak da se situacija u SAD-u zaista pogorša do te mere da SAD više ne budu u stanju da pruže "sigurnost" svojim saveznicima, naročito u Aziji (Tajvan, Južna Koreja, Japan...). To opet ne znači da bi Kina pohrlila na Tajvan jer da ga sad i priključe sebi, šta bi sa njim? Mogao bi im to biti još i veći teret!

Inače to je jedan i od konkretnijih razloga zašto Vladimir Putin nije žurio, niti žuri, s pripajanjem Donjecka i Luganska Ruskoj Federaciji - jer dobio bi više problema nego koristi.

Naravno, sve možemo gledati i iz obrnutog stajališta... Donbas, Tajvan, Idlib, i drugi - sve to mogu biti žarišta prema kojima se gleda na "sad-ili-nikad" način. I opet je sve u korelaciji s aktualnim statusom SAD-a. Činjenica jest da je SAD najteže pogođena zemlja svijeta kada je reč o koronavirusu. Problemi po SAD mogli bi eskalirati u narednom periodu do te mere da će biti gotovo nemoguće očekivati da bi SAD paralelno vodile vojne operacije. Ali takvo stanje može biti relativno kratkog roka, nekoliko meseci, a taj kratki rok nekima bi mogao izgledati kao "prilika koja se ne propušta".

Ipak, to su sve scenariji s postojećim porecima i možda tu zapravo radimo najveću grešku kada govorimo o ratu i miru u vremenu nakon korona-krize. Uz sve dobro poznate napetosti, međusobne optužbe, pretnje, trenutno u svetu zapravo nemamo neku toliko izraženu ratobornu vlast da za istu možemo reći kako samo čeka priliku da pokrene svoje trupe. Čak i Tramp, koji jako voli da preti, u svom prvom mandatu ispao je veći mirotvorac od njegovog prethodnika Obame (nije da se to ne može promeniti!). Opasnost po svet preti iz bliske budućnosti, razvoja događaja koji će uslediti pod silnim pritiskom ekonomskih udaraca.

U Evropi i drugde već se neko vreme oseća i jasno vidi uspon radikalne desnice. Svaka iduća kriza (finansijska, migrantska...) služi im kao iduća stepenica u usponu prema preuzimanju vlasti. Ekonomska devastacija koja bi lako mogla da proizađe iz(a) ove pandemije može im poslužiti kao odskočna daska za nekoliko stepenica, tačno do preuzimanja vlasti.

Tada lako možemo skliznuti stotinak godina unazad, u vreme Musolonija i Hitlera, a takve političke opcije vole rat, rat više nije samo bezbednosno-ekonomski mehanizam, rat za njih je i neka vrsta "čišćenja", period tranzicije prema fašističkoj "utopiji". Iz tog ugla preti možda i najveća opasnost po globalni mir, puno veća od kineskog juriša na Tajvan, Trampove invazije na Venecuelu, ili Putinove aneksije Donbasa.

Hitlerova ekonomska politika imala je svakako elemente "vojnog kejnzijanizma" (iako teško da bi se on mogao nazvati "kejnzijancem"!). Ako država koristi fiskalnu politiku kako bi pokrenula ekonomiju to je de facto kejnzijanska ekonomija. Dodajmo rat kao "fiskalnu politiku" i dobijamo "vojni kejnzijanizam". U delo ga neće sprovesti kejnzijanci, ali naziv nije ni bitan, bitno je da osećaju kako ih rat vodi u rešenje ekonomskog pitanja.

Teško je bilo preživeti ekonomsku krizu iz 2008. I ona je već trajno poremetila političku scenu Evrope. Ipak, prema onome što nam sledi, 2008. mogla bi izgledati kao obična "kamilica", a u takvoj situaciji podrška za radikalnu politiku biće ogromna, čak i od strane onih koji sebe još uvek vole da nazivaju umerenima. Ne samo to - pre sto godina imali smo približavanje polova, radikalna desnica i radikalna levica imale su skoro istu "šansu" da ugrabe vlast svuda (u Nemačkoj i Rusiji i jesu), vidi li neko negde danas radikalnu levicu na horizontu? I ne, pritom ne mislimo na Gretu Tunberg i borce za socijalnu pravdu.