Teret ovog prtljaga nije ga odveo daleko od vrata, nije se usudio ni da sedne, verovatno u strahu da mu se dragoceni tovar ne prospe na patos vozila.
Putnici se nisu suzdržali da ne zavire u njegovu torbu. Bila je prepuna cepanica. Onih koji se kupuju na džak, malo po malo, za neke samo prvog u mesecu, jer tada stiže plata. Za ceo metar, za transport, za struganje, za uredno složena drva ispod cerade... za to se nema.
- Da li je moguće da smo ovoliko siromašni? Dobro nije kupio naramak - prošaputao je za sebe jedan od putnika, dok se čovek pravio da ne vidi sažaljive poglede koji su preletali sa žute torbe na crveno lice i natrag.
On i njegov siromašni ogrev izašli su na sledećoj stanici. U busu je radilo grejanje, ali nikome više nije bilo toplo.
Pratite nas na Instagramu i Facebook-u
Komentari (0)