Srbija 2019. godine – zemlja u kojoj novinarke idu na posao i boje se da traže izjave i komentare i to od današnje intelektualne elite, koja se busa kulturom, načitanošću, svestranošću i pameću koja treba da bude primer za nas, prost narod i glasače.
Zamislite, studirale smo, školovali nas roditelji, da imamo diplomu, da nas ne maltretira svako i da znamo da razmišljamo svojim mozgom i postavljamo pitanja, bavimo se novinarstvom. I posle 15-tak godina školovanja, dođe dan kada nas jedan Sergej Trifunović nazove kurvama i fuksama i to treba da nam je normalno.
Da nas sramota bude što radimo svoj posao, što pozivamo za komentar javne ličnosti o kojima pišemo, da na profesionalost dobijemo salvu najstrašnijih uvreda, da nam se ime povlači po društvenim mrežama među dežurnim mrziteljima svakog ko ne pripada njihovom miljeu i nema kafansko ponašanje i uličarski žargon.
Srbija 2019. godine – zemlja u kojoj je hrabrije biti žena i biti novinar i usuditi se raditi svoj posao, nego baviti se bilo kojom drugom profesijom. Zemlja u kojoj je dopušteno da se kulturni radnici diče nekulturom, da glumci glume po društvenim mrežama i svojim uskim hejterskim kružocima, da se pravi klima nasilja prema ženama, prema medijima, prema profesiji i prema društvu u celini.
Te novinarke nisu neke imaginarne ličnosti, čija imena vidite samo na papiru i sajtovima ispod tekstova, to su nečije ćerke, majke, unuke… i sada, osim što se bore za slobodu medija, moraju da se bore da sačuvaju živu glavu. Razmislite o tome kad budete zamišljali kako bi izgledao svet u kome bi na vlasti bili Sergeji Trifunovići i Dragani Đilasi. Pa da umesto "Dobar dan" bude normalno da vam neko kaže: "Je*em li ti majku pe*ersku".
Komentari (79)