Nemanju Nikolića i njegovog brata, zvali su –Tomini unuci.


Nemirna i bezobrazna deca pravila su razne probleme u mestu gde su živeli sa roditeljima, koji su im sve obezbedili za bezbrižno detinjstvo.


- Prvu pesmu naučio sam da pevam sa četiri godine – seća se Nemanja. – Bila je to numera „Spremte se, spremte četnici“. Bio sam talentovan i za slikanje, u čemu mi je mnogo pomagao otac – slikar. Zovu ga Pikaso. Mene zovu u kraju Stariji Pikaso, a brata Mlađi Pikaso. Crtao sam i za druge, već sa sedam godina. Drugi su dobijali petice.


Nikolić kaže da je nerazdvojan sa bratom i često se tukao sa drugom decom, ili njih dvojica međusobno.