Toma je umro kada je njegov sin imao 13 godina i trebalo je da prođu godine da bi mali Aleksandar skupio hrabrosti i suočio se sa činjenicom da ga više nema. On sada ima 39 godina.

Čola me je čuvao kao malog

Sin Tome Zdravkovića seća se kako su mnoge javne ličnosti prolazile kroz njihovu kuću dok mu je tata bio živ. - Tata nije imao masku, uvek je bio isti. Razlika je bila što su svi njegovi prijatelji bili sa estrade, pa su nam u kuću dolazili svi. Nisam mislio da su to neki posebni ljudi, već obični tatini prijatelji. Sećam se, jednom, tata je morao da ide na turneju, a mama je bila isto nešto odsutna zbog posla, i onda je tata pozvao Zdravka da me čuva. I tako me je Čola bejbisitovao tri dana - seća se Aleksandar.

- Da je moj tata veoma značajan za muziku naše zemlje shvatio sam sa 17 godina. Dok sam bio mlađi, znao sam da mi je otac pevač, ali sam video i da nije baš kao drugi roditelji. Sećam se kada sam baš bio mali, idemo, na primer, na pijacu i odjednom za nama ide pedeset ljudi. Nije mi bilo jasno, pitao sam ga uvek zašto ga ljudi prate. On je meni bio tata. Kod kuće je bio uvek običan čovek. Tek kada sam posle njegove smrti otišao u Kanadu, pa video da moji prijatelji i njihovi roditelji slušaju njegove pesme, tek tada sam zaista počeo da shvatam koliko je važan moj otac i njegove pesme. S druge strane, ja sam živeo s njim dok je pisao, stvarao sve te poznate pesme. Bio sam tu, pored njega, dok još nisu ni postojale - priča nam Aleksandar i dodaje:

- Bio mi je šok kada je umro. Znao sam da je bio teško bolestan. Na prvoj operaciji koju je imao izvadili su mu bubreg na VMA. Ja sam kasnije saznao da su možda mogli da ga spasu... Ali nisu, i onda je njegov rak prostate metastazirao na drugi bubreg i onda mu je samo ostala dijaliza. Iskreno, ne verujem da bi on želeo i voleo da živi tako, da ostane bez bubrega i da ga vode na dijalizu. Nije bio takav, on je voleo da uživa u životu - sa setom u glasu objašnjava Aleksandar, koji je u Torontu završio filmsku školu.

- Radim kao tonac za koncerte, ali imam i svoj studio, u kojem snimam muziku, uglavnom elektronsku. Radim sa mnogim kanadskim umetnicima, reperima, ali snimam i svoje pesme. Menadžer Bane Obradović me nagovara da mu ih dam, možda i nešto objavim. Ipak, nikada nisam hteo da prolazim na prezime, nikada nisam hteo da se poredim sa ocem. Voleo bih da moja muzika prođe isključivo ako je dovoljno dobra, a ne zato što sam Tomin sin - otkriva Aleksandar, koji priznaje da postoji mogućnost da zapeva u “Areni” 28. septembra u tatinu čast.

 

Tomina supruga: Aleksandar se nije oporavio

Gordana, supruga legendarnog Zdravkovića, objašnjava koliko je Aleksandar teško prihvatio očevu smrt, ali i njegov značaj, te da još uvek oseća posledice tog gubitka. - Aleksandar je počeo da razume ko mu je otac tek kada je počeo da se zaljubljuje i da pažljivije sluša takvu vrstu muzike, pa i tatinu među njom. Moj sin nikada nije preboleo svog oca. Čak i danas ima neke posledice, ima nešto što ga muči, nešto što ni on sam ne može sebi da objasni. Za njega je to bio baš veliki šok. U početku sam ja, na povratku iz bolnice, pričala kako će sve biti u redu, ali je onda on jednom rekao: “Mama, zar ne vidiš da će tata da umre?” - seća se Gordana. - Šteta što ne peva, jer ima veoma sličnu boju glasa kao Toma. Ali on meni kaže: “Mama, ja nikada neću da budem bolji od tate, pa ne želim ni da pevam onda. Ako ne mogu da budem bolji, neka ostane tata u pamćenju kao najbolji” - ističe Gordana.