Jedna majka je objavila na Fejsbuku fotografiju na kojoj plače, ali je i dodala opširan opis kako se oseća. Njenu ispovest prenosimo u celosti:

Svi misle da je boravak kod kuće puno radno vreme kao mama lako.

- da imamo sreću jer ne radimo.
- da smo lenje.
- da to nije „pravi“ posao, tako da nemamo na šta da se žalimo.

ali istina je... jebeno sam usamljena i nepodnošljivo je.

Ne možete sami učiniti ništa; idi u toalet, uživaj u šoljici kafe, čitaj, dođavola, ne možeš ni treći put u danu isprati to sranje iz gaća, a da ti neko ne plače ili vrišti na nozi.

Nećete dobiti pauze ako ne spavate; koje čak i tada koristite kao vreme za čišćenje

Trudite se da smislite načine kako da nekoga zabavljate doslovno 12 sati dnevno.

Danima nosite istu odeću koja miriše na znoj i suze jer je ona već obojena i nema smisla uništavati više odeće.

Zaboravljate šta znači ili osećati kao biti pojedinac; jer se sada čitavo tvoje postojanje vrti oko tog deteta.

Gledate zaposlene mame i postanete ljubomorni jer želite da imate izgovor za razgovor sa odraslima, bez da vas prekidaju.

Zaključate se u kupatilu i vrištete u peškir dok plačete jer vam treba sekunda da udahnete; sve dok dete kuca na vrata da uđe ...

Pustimo to da potone unutra, većina nas čak i nema luksuz da plače i da bude frustrirana u miru..i kada to poverimo ljudi to dovode u pitanje; „Kao što moraš da plačeš, moraš da sediš kući ceo dan.“

Ljudi koji su rekli da će biti tu da pomognu svi su samo nestali, a vi ste ostali s tim neodoljivim osećajem neuspeha.

Moja kuća nije čista, nisam čista, suđe se ne sprema, već sam danas vrisnula, plakala i osećala sam se tako prokleto krivom da je moje dete bilo ovde da svedoči tome.

Ali ja sam sama .... i usamljena sam.