"Nemojte biti nepažljivi sa tuđim srcima i nemojte trpiti da neko bude nepažljiv sa vašim" – Mary Schmich

Nakon što je moja majka preminula pre neke dve godine, vratila sam se kući da se pobrinem za njene stvari.

Odeća i cipele, knjige sa beleškama na marginama, staro posuđe i ostaci lekova. Escajg, pribor za šivenje, igle za pletenje i vuna. I na samom kraju, najprivatniji deo života moje majke, nešto što sam se trudila da izbjegnem koliko je to god moguće: fotografije, pisma, dnevnici i beleške. Ove izuzetno privatne stvari su me bacile u stanje emocionalnog rastrojstva koje je trajalo mesecima.

Slatke poruke koje je moj tata pisao mami kada je imao dvadeset i jednu a ona se u bolnici oporavljala od nakon rađanja njihovog jedinog djeteta – mene. Napisane njegovim nespretnim, dragim rukopisom i mamini kratki odgovori ispod, rukopisom urednim kao i uvek.

Pisma maminih bivših momaka pre nego što je upoznala tatu (zašto sam uvek nekako mislila da ih nije ni bilo?). Emocionana pisma od mene, poslata iz letnjeg kampa na adresu koju sam znala napamet otkad sam imala tri godine. Moja pisma poslata u Mozambik, gde su moji roditelji radili početkom ’80-tih i razglednice sa mojih putovanja.

Nekoliko koverti od mog sina, kojeg je moja majka veoma volela, na način na koji nikada nije mogla voleti mene. Ili sam bar tako mislila.

Sve ih je sačuvala.

Sedamdeset godina uspomena moje majke ispisane na papiru kog se nije ni sećala da ima. A sve i da jeste znala, zbog bolesti ne bi mogla da ih pročita.

Ali najemotivniji trenutak je bio kad sam našla pisma koja je pisala meni. Pisma koja nikada nije poslala i nikada neću saznati zašto. Čega se plašila?

Pročitala sam ta pisma roneći suzu sa suzom. Bila su prepuna ljubavi, kao šuma okupana suncem na topao letnji dan. Bila su ispunjena saosećanjem za koje nisam znala da moja majka uopšte ima.

Zadražala je ta pisma jer su joj veoma mnogo značila. I sada znam da me volela. Uvek.

Ali značajan deo mog života nisam bila sigurna čak ni u to da li me je moja majka želela. Kada sam bila mala, ponašala se prema meni kao da sam njeno vlasništvo, kao da me poseduje – moje telo, moje misli, moja osećanja. Kada sam porasla, svađale smo se i patile, povređivale jedna drugu pokušavajući da zaštitimo onu malu preplašenu i usamljenu devojčicu koja se nalazila i u jednoj i u drugoj.

Trebale su mi decenije da se oporavim i oprostim mami. Tek kad se opasno razbolila je uspela da sruši te moćne zidove koje izgradila oko svoje duše i da prigrli ljubav koje oduvek tinjala u njenom srcu.

Kroz život sam uspela naučiti dosta toga o psihologiji ljudi – čak sam od toga napravila i svoje zanimanje. Posmatram kako se istorija ponavlja: žene kao što je moja majka prenose porodično nasleđe zlostavljanja. Zašto? Zato što ili ne znaju kako da to promene, ne usuđuju se ili nemaju potrebne resurse i podršku da promene obrazac ponašanja.

Rezultat toga jeste da i nova generacija dece odrasta u patnji i osećajući se nevoljeno. Trauma slavi svoju novu pobedu na njihov račun.

Ali to se ne mora nastaviti, jer danas znamo mnogo više.

Više ne stigmatišemo ljude koji imaju emocionalne probleme i mentalne bolesti. Razumijemo da i deca mogu patiti od anksioznosti i depresije – nešto što je u mom „srećnom“ detinjstvu bilo nezamislivo. Nismo tada u školama imali psihologe koji bi nam pomogli da razumemo poremećenu stvarnost koju imamo kod kuće.

Bili smo sami u svojoj patnji i bolu.

Ponekad želim da mogu upoznati mlađu verziju sebe i reći joj ono što znam danas. Pomoći i njoj i drugim mladima koji u tišini pate sa svojom disfunkcionalnom porodicom da vide istinu, ublažiti njihov bol, podstaći ih da više uživaju u životu.

Znaš li šta bih rekla mlađoj verziji sebe da je danas sretnem?

NISI SAMA

Moja najgora uspomena iz detinjstva i rane mladosti jeste osećaj usamljenosti. Nisam nikome mogla pričati o svom porodičnom životu jer se smatralo da su majke čisto zlato. Zapravo, smatrala sam da je moj život prilično normalan.

Volela bih da sam tada znala da nisu sve majke dobro. Neke su bolesne i bore se sa sopstvenim demonima. Ispod površine, ne vole same sebe i ne znaju kako da vole svoju decu. Decu koja pate u tišini, kao ja… kao ti.

SVE JE U REDU SA TOBOM

Decenijama sam bila zbunjena kad bi mi mama rekla da sam ja ta koja ima problem. Tvrdila je da ne mogu ništa uraditi kako treba, pa čak ni da se setim stvari onako kako su se stvarno desile. Govorila mi je da imam „bujnu maštu“ ili me čak nazivala „malom lažljivicom“ jer se ono čega sam se ja sećala nikada zapravo nije dogodilo. I verovala sam joj – nije ni čudo što su mi sva čula bila poremećena.

Pa da ti kažem nešto: nemaš ti problem, već tvoja majka, a ona nije u stanju da to prizna. Ispiraće ti mozak koristeći toksičnu „amneziju“ da te zbuni i unese sumnju. Koliko god da se trudiš da budeš najbolja u školi, da skuvaš ručak, da budeš tu za njene emocionalne potrebe, ništa neće promeniti način na koji te ona vidi.

Nemoj se truditi da je impresioniraš. Jedina osoba koju treba da impresioniraš si sama ti. Budi svoja.

DOBRA SI KAKVA JESI

Da li očajnički želiš da te tvoja majka voli i pazi? Čezneš li za njenim odobravanjem, kao što sam ja? Daješ li sve od sebe, ali koliko god da se potrudiš to i dalje nije dovoljno dobro.

Imam dobre i loše vesti. Loša vest je da se to verovatno nikada neće promeniti. Ali dobra vest je da ti već jesi dobra, dovoljno dobra, pa prestani da se toliko mučiš dokazujući to svojoj majci. Nema potrebe za tim.

ZAŠTITI SE

Ja sam bila ranjiva naspram povremenih ohrabrenja svoje majke većinu svoj života kao odrasle osobe. Čim ona počne biti toplija ja bih uradila sve za nju. Verovala sam da se promenila, samo kako bi me razočarala iznova i iznova.

Zato, kad tvoja majka odjednom postane divna i vesela prema tebi, kad pomisliš da ti se život možda napokon popravlja, upamti da to ne traje dugo.

Nemoj odmah početi deliti svoje najdublje tajne i emocije sa njom jer će ih gotovo sigurno iskoristiti protiv tebe za samo par sati. Uživaj u trenutku, ali nemoj spuštati gard.

NEMOJ POKUŠAVATI PROMENITI SVOJU MAMU

Pokušala sam razumno razgovarati sa mamom i objasniti joj kako njeno ponašanje utiče na mene. Ali svaki put bi završilo tako što bi ona reagovala ljutito, smatrala da nisam fer prema njoj i započela svađu. Vremenom jeste promenila ponašanje, ali tek mnogo kasnije i u najneočekivanijem mogućem trenutku.

Da li će se tvoja majka promijeniti? Verovatno ne, pa nemoj da traćiš život čekajući na to. To je njen život i njena odgovornost, a ne tvoja. Fokusiraj se na to da popraviš svoje ponašanje i vodiš srećan i ispunjen život. Jedino tako joj možeš postaviti primer.

MANJE SE BRINI, A VIŠE CENI SOPSTVENI ŽIVOT

Ma šta ti govorila tvoja mama, u redu je biti srećan. Ne treba život da bude naporan rad 24/7 i patnja u međuvremenu, koliko god moja majka, nažalost, verovala u to.

U svakom danu ima mesta za zabavu i zadovoljstvo – nikad to nemoj zaboraviti.

Evo koje su moje omiljene aktivnosti za borbu protiv briga i stresa:

– bavljenje onim što volim da radim

– fizička aktivnost: teretana, šetnja, izlet u prirodu, igranje napolju, plivanje ili trčanje.

Odaberi šta najviše voliš i pokreni se

– pusti i pevaj svoju omiljenu pesmu

– sviraj neki instrument, ako možeš

– reši mozgalicu ili složi puzle

– koristi afirmacije protiv stresa i brige

– isplaniraj sutrašnji dan

– ograniči svoje prisustvo na društvenim mrežama i internetu

– nemoj gledati vesti

– upotrebi svoju kreativnost ili uživaj u tuđoj

RAZMIŠLJAJ SVOJOM GLAVOM

Odrastanje sa napornom, kritički nastrojenom majkom izaziva sumnju u sebe. Ali poverenje se može naučiti.

Podseti se da vrediš takva kakva jesi – jednako dobra (i jednako loša) kao i svi ostali. Manje vodi računa o tome šta drugi misle i kažu. Voli se i veruj da možeš sama doneti odluke. Nemoj se plašiti da imaš samopouzdanja i ceniš sopstveni život.

POSTAVI CILJ I POTRUDI SE DA SE OSTVARI

Zapitaj se, kakav život želiš da imaš za pet godina. Želiš li da radiš sa životinjama, pomažeš ljudima, budeš naučnik? Otkrij šta je ono što TI voliš, što te uzbuđuje i daje ti osećaj svrhe i poente.

Onda stekni odgovarajuće obrazovanje ili nađi posao u toj oblasti, nemoj dopustiti drugima da ti se upetljaju u planove. Počni ulagati u sopstvenu budućnost.

EMOCIONALNO SE UDALJI OD MAJKE

Udaljavanje će te zaštititi od povređenosti i pomoći ti da naučiš više o njoj. Počećeš shvatati da ona projektuje sopstvene nesigurnosti, brige i strahove na tebe jer ne zna kako drugačije da se ponaša. Budimo iskreni, ona nikad nije zaista odrasla. Ta mala, nevoljena, usamljena devojčica u njoj i dalje upravlja njenim životom.

Udaljavanje će ti pomoći da izbjegneš da te pogode njene emocije i da ona utiče na tvoje.

NAUČI DA VERUJEŠ DRUGIM LJUDIMA

Ako ne veruješ nikome bićeš usamljena. Počni pozivati ljude u svoj život – postoji mnogo dobrih muškaraca i žena.

Pa ipak, pažljivo biraj prijatelje i partnere. Nemoj samo težiti da budeš deo popularne grupe već tragaj za iskrenošću i dobrotom u ljudima. Potraži nekoga ko ima potencijal da mu iskreno bude stalo do tebe. To može biti i terapeut.

Neki ljudi su dovoljno srećni da imaju zrele roditelje koji znaju kako da vole svoju decu, a drugi ipak nisu. Neki od nas su boljeg zdravstvenog stanja, a neki imaju više novca. Mnogo je stvari u životu koje ne možemo kontrolisati niti menjati. Imamo ono što imamo. Ko bismo i bili da nemamo izazove s kojima se moramo nositi? Da nam je sve servirano na pladnju?

Nikada ne bismo rasli i razvijali se kao osobe. Zauvek bismo živeli kao planktoni, jeli i bili pojedeni.

Dakle, u samoj svojoj suštini, život niti je jednostavan niti je fer. Kada se ona mala devojčica u meni plaši, zagrlim je i kažem joj: "Nemoj toliko da se brineš, mila. Bićeš ti u redu i imaćeš ispunjen život. Izazove ćeš pretvoriti u avanture, slabosti u jačine i naučićeš kako da uživaš i u teškim trenucima. Sjajna si! Ostani vesela, znatiželjna i dobra. Vodi računa o sebi."

A šta ti kažeš djetetu u sebi?