Krivi su, kažu u prvostepenom Vojnodispciplinskom sudu, zbog propuštanja radnje koja bi sprečila nezakonitosti ili štete, a Bandić je kriv i za prekoračenje službenog ovlašćenja.


Mnogi su ovu informaciju dočekali rečju „sramota“ na usnama. To „sramota“ nije značilo - ošinuli ste najmanje odgovorne, već - preblago ste ih kaznili. Stvarno, sramota! Verovatno je trebalo da odrede razapinjanje na krst, čupanje noktiju i ušiju. I to bi, za mnoge, bila preblaga kazna. Da, sedam života ništa ne može da vrati. Ali tih sedam života nije doprinelo tome da se u Srbiji oglase pravda i pravičnost.


Nadam se da čitate cinizam u redovima. Ovoliko Srbija nije bila glasna još od onomad, kada su se pojavile spekulacije da je Omer Mehić helikopterom upravljao pijan. Busali ste se u grudi da biste vi mogli da spustite taj isti helikopter posred vaše dnevne sobe, ali eto, nisu vas zvali da spasavate bebu iz odrona, već heroja koji je do tada spasao mnoge ljude. I u dahu ste zaboravili i Mehića, Ljajića, Đukarića, Veselinovića, Drajića i Miladinovića. Ne znate ni da je beba iz porodice Ademović, a još manje kako je porodicama nastradalih.

 

Nećete ni pitati, jer vas ne interesuje, već ćete pljuvati one koji će se buditi kao zvanični krivci. Nadam se da ima još onih koji zbog krivice ne mogu da spavaju. Budite uvereni da će u hrpi papira i onog zgužvanog helikoptera ostati večno skrivena tajna šta se zaista dogodilo tog 13. marta. I mi ćemo, kao i tragično stradali, ostati večno u magli.