Njega nema na televiziji, ime mu se ne pominje u vestima, nećete ga ugledati u popularnim rijalitijima. Kao i sve heroje, odlikuju ga skromnost i želja da pomogne, da promeni svet nabolje, korak po korak.


Krenuo je iz svog sokaka. Sklonio toliko dece sa ulice. Pokazao im da mogu da žive na drugačiji način, naučio ih da se vredi truditi i boriti.


Bili su to najčešće problematični klinci, neki iz siromašnih porodica. Deca od kojih bi mnogi digli ruke, jer je tako lakše. Sada su to momci za primer.


Umesto alkohola i droge, ponudio im je loptu. Oni su tu ponudu oberučke prihvatili jer im je pružila lepšu stvarnost, bolju budućnost, nadu.


Priča koja je svima izmamila osmeh nije priča iz nekog filma, dešava se u Sremčici i stvarna je. Njihova borba je stvarna, njihove pobede su opipljive. Pobeđuju svakog dana, bez obzira na rezultat.


Sve zahvaljujući želji, hrabrosti i odlučnosti Milana Vujačića, koji je stvorio Košarkaški klub Šuter. Mogao je da bira šta će raditi, odlučio je da pomogne. Tako retko u ovo surovo vreme.


Zato njegovo ime nećete pročitati u tekstovima koji se bave time koliko je koji sportista potrošio na starlete. Ne treba to njemu. Njegovo ime će deca koja prođu kroz taj klub nositi u svojim srcima, jer im je pružio nadu u svetu u kojem je sve manje ima.