Jer, opšta štednja u našoj državi izgleda ima malo drugačije značenje, pa se ipak ne odnosi na svakoga. Penzije tako jesu istinski umanjene, ali plate u RGZ-u samo fiktivno. Naime, nadležni su plate smanjili, ali su zato na ime nepostojećih dodatnih radnih sati svima nadomestili oduzeto im. Pritom, niko od tih silnih zaposlenih nije ni pomislio da pređe u privatni sektor i radi za platu koliku misli da zavređuje, već su, naprotiv, na samu najavu eventualnih otpuštanja u Zavodu pohitali u štrajk.


I ne bahate se u RGZ-u samo sa platama, već arče sve što mogu, na koji god način mogu. Tako se službenim vozilima, na kojima usput budi rečeno takođe treba da se prištedi, vozikaju na slave, preslave, razne proslave, porodična putovanja i slično. Dva automobila su uspeli i da slupaju, od kojih jedan potpuno.


Ni tu nije kraj, već u RGZ-u i višemilionske poslove dodeljuju bez tendera iliti javnog poziva, za arbitraže angažuju privatne advokatske kancelarije umesto pravnike državnog pravobranilaštva... Ima se, može se, pa što da ne. Fakat, naša stvarnost sve manje ima smisla. Jer, zaista nije smisleno, između ostalog, ukidati pomoć, i to jednokratnu, najsiromašnijima, a s druge strane žmuriti na bahaćenje onih na kojima bi ponajpre trebalo da se uštedi.


Ali kako reče Mark Tven: “Ne treba da čudi to što je stvarnost čudnija od fikcije. Fikcija ipak mora imati smisla.”