To je, očekivano, izazavalo revolt dela vernika koji nisu mogli da povežu “telo Hristovo na zemlji” sa tim da u njemu trešti kafanska muzika ili da ljudi u tim prostorima oblikuju svoje mišiće. Sa druge strane, crkve su i institucije koje moraju od nečega da žive! Ukoliko nema dovoljno priloga vernika kako bi drevne građevine mogle da budu obnovljene ili da u manastirima bratstvo i sestrinstvo ima za hranu i ostale životne potrepštine, onda bi po ovoj logici trebalo da se zatvore, jer vernici ne odobravaju pronalaženje novca iz drugih izvora. Verski analitičari razumeju ekonomske potrebe hramova, ali smatraju da ipak treba paziti gde i šta se pokreće kao dodatna delatnost.

I sve je to u redu. Samo bih pitala nekoliko stvari: ako smo vernici, da li verujemo u boga uvek i na svakom mestu, ispovedamo našu pravoslavnu veru u skladu sa Simvolom vere, koji su nam u amanet ostavili Sveti oci i držimo se deset božjih zapovesti? Takođe, da li nam isti taj bog, u koga verujemo, dozvoljava da sudimo crkvi, već nas je uputio da verujemo “u jednu svetu, sabornu i apostolsku crkvu”, kako stoji u već pomenutom Simvolu vere? Potpuno je jednostavno! O opstanku crkava u 21. veku odlučuju njihove starešine. U tom smislu ne mogu da ne pomenem potapanje Valjevske Gračanice iz 15. veka zbog višeg interesa, uprkos protestima vernika, kao ni to da su nekad putevi božji nedokučivi, pa tako i izdavanje crkvenih prostora zarad njihovog opstanka.