Ako se to obistini, žene će tu proći bolje od muškaraca - imaće čak osam godina do smrti, dok će muškarci u penziji biti samo tri! Jer statistika keže da je prosečna dužina života žena 78 godina, a muškaraca 73.

Šta biste odgovorili čoveku da vam ponudi osam ili tri godine slobodnog života u vašoj sedamdesetoj? Da vam kaže:”Do smrti ne moraš da se budiš rano, jurcaš na posao i trčiš nazad. Nema više toga! Idi živi!” Sigurna sam da biste mu rekli:”Rođače, gde si bio kada nisam imala slabo srce i visok pritisak? Kada me nije bolela kičma, a katarakta maglila pogled?

Kada nisam bila zaboravna?” Znam da biste dodali da je ponuda nehumana jer pijete šaku lekova da biste pregurali dan.

Surovi kapitalizam iscedio vas je kao krpe i onda odbacio, dodali biste, i nastavili da ste sada bez ideje šta biste dalje u životu. Te reči sam slušala od penzionera. Ne poznajem nijednog čoveka koji je otišao srećan i zdrav u penziju, osim mog bivšeg urednika Raše!

Sretosmo se skoro i on mi reče da je srećan što je doživo penziju, jer novinari imaju kraći vek od ostalih radnika, da mu je 20.000 dinara penzije veliko kao kuća!

Svakodnevno ide na svoj čamac! Reče mi da mu se pogoršao vid, ali da ga to ne zanima. Sad živi svoj bonus jer ga posao nije ubio! Razmišljala sam koliko mi je ostalo godina do penzije, rekla Raši da je neću dočekati i pitala zašto smo pristali na sve to kad imamo samo jedan život. On me je poljubio, rekao da je to teška životna filozofija na koju on nema odgovor, i krenuo na svoj čamac da skuva kafu i pusti Dunav da ga ljuljuška.