Nemam podatke o efikasnosti tog praška, ali znam da su reklamu mnogi zapamtili. E pa, dragi čitaoci, medijski deo izbornih kampanja, ne samo u Srbiji, već i širom sveta, poslednjih godina sve više podseća upravo na reklame za prašak za veš.

Samo čekam da se pojavi predizborni spot u kojem će, kao u reklami za neki drugi prašak za veš, u uvodnom kadru biti ulickani čovek sa veštačkim osmehom koji potpuno neprirodno izgovara: „Dobar dan, ja sam Zoran Petrović.“ Isto tako, ne bi mi bilo ama baš nikakvo iznenađenje da, kao što prašak za veš pomaže da se uklone „tvrdokorne mrlje“, u nekom političkom spotu nastupi borba protiv „tvrdokorne korupcije“ ili nekog drugog nacionalno-političkog fenomena, a da se slogan za prašak za veš „da belo ostane belo“ primeni u kontekstu „da vlast ostane vlast“.

Suočeni sa permanentnim ispiranjem mozga, građani, konzumenti medijskih sadržaja, prestali su i da primećuju ovakve nedotupavnosti. Gledajući ovo zatupljivanje u kampanjama (nogu su, istini za volju, povukli praškovi za veš, a ne političari), poželeo sam da istražim o čemu se radi i odakle sve to potiče.

Nakon nekog vremena temeljnog istraživanja i prikupljanja informacija, shvatio sam da većina šefova kampanja svoju strategiju i poruke bazira na istraživanjima javnog mnjenja i savetima stranih konsultanata. U istraživanja javnog mnjenja generalno ne verujem, jer se najčešće ne primenjuju adekvatne korekcije pre objavljivanja rezultata (ubeđivali su nas „istraživači“ 2012. u pobedu Tadića, pa je pobedio Nikolić; o Trampu ili Bregzitu i kardinalnim greškama kojekakvih belosvetskih baba Vangi da i ne govorim). U strane konsultante u kampanjama - verujem još manje.

Lično sam imao priliku da radim kampanje širom Balkana sa različitim saradnicima. Primetio sam da stranci najčešće donesu gotove poruke (to se zove „message box“), malo ih prilagode lokalnoj sredini nakon istraživanja javnog mnjenja i onda vrše pritisak da se te teme i poruke, koje oni odrede, papagajski ponavljaju kako bi u očima birača postale prioritet. Takav pristup ponekad i upali, ali mnogo češće donese fijasko. Totalni fijasko, međutim, nastupi kada stranci žele da te njihove „poruke“ pretoče u predizborne spotove: pošto oni stvari vide drugačijim očima nego stanovnici Balkana, često su te reklame prilagođene njihovom oku, a ne oku onoga koji ih gleda. Tako je i sa kampanjama za praškove za veš (većina tih reklama samo su prosti prevodi onoga što se emituje u belom svetu), tako, nažalost, postaje i sa političkim kampanjama.

Da zaključim: na Balkanu i kojekude u svetu nema kampanje bez terena. Važni su i istraživanja, i televizija, i novine, ali je mnogo, mnogo važno i šta će reći komšije, ugledni domaćini, ljudi od uticaja, privrednici. Važno je čuti glas naroda i na osnovu toga oblikovati kampanju. Poruka političarima: da biste se u percepciji građana razlikovali od drugih, pokušajte da malo izađete iz okvira istraživanja javnog mnjenja, našminkanih spotova i skupih konsultanata koji ne prave razliku između Srbije i Gruzije, na primer. Izveštačenost i ulickane poruke ne vode ničemu: na kraju se važe aktivizam i agilnost. I obećanja. Ako se „tvrdokorne mrlje“ ne skinu, građani više neće kupovati taj prašak. Ako političar ne ispuni obećanje ili izneveri građane, nema tog spota koji će mu pomoći. Mislite o tome.