Tako su posle table, podignute u čast srpskim oslobodiocima na ulazu u Stari grad u Budvi, junački pali i srpski bilbordi. 

Očigledno je da aktuelnim vlastima u Podgorici smeta sve što je srpsko i da još nisu preboleli izjašnjavanje Njegoša kao „Srbina iz Crne Gore“, te vođeni svojim kompleksima uporno pokušavaju da na svakom mestu dokažu svoju nezavisnost.

Ipak, ta srbomržnja kratko traje i uglavnom je prisutna u zimskim mesecima. Jer, kada dođe kraj maja, onda Srbi postaju vrlo poželjni i voljeni, pošto treba napuniti plaže „na pjenu od mora“.

Onda, gle čuda, ne smeta što Srbi šetaju Starim gradom u Budvi, a nisu u Podgorici ni gadljivi na novac koji srpski turisti ostavljaju u Crnoj Gori.

Dosta je šamara Beograd doživeo od Podgorice proteklih godina, a da i ne pominjem sramno crnogorsko priznanje nezavisnosti lažne države Kosovo.

Odavno je poznata ta takozvana ljubav Crnogoraca prema Srbiji. Da je vole samo kada u njoj treba završiti fakultet, naći posao ili, kao Milov službenik iz ambasade, snimiti pokoji pornić u Beogradu.

Nije ni tajna da je Beograd najveći crnogorski grad van Crne Gore, ali ovo licemerje i skidanje tabli i bilborda samo zato što se na njima pominju srpski vojnici - previše je.

Nema tu ni trunke od onoga čojstva i junaštva, koji su vekovima krasili Crnu Goru. Pitam se i gde su sada svi ti naslednici Njegoša, Janka Vukotića, Marka Miljanovog i drugih junaka „da kažu dosta s proterivanjem Srba, jer proterujući Srbe, proterujemo i sebe!"

Nadam se da će biti mudrosti i znanja, ali i hrabrosti na Cetinju, kao što ga je vekovima bilo, pa da se ponovo začuje glas o Srbima i Crnogorcima kao istom narodu, koji deli i dobro i zlo.